Čovjek kojem vjerujem

Margaret Eyson malo je što razumjela od onoga stoje upravo potpisala u odvjetničkom uredu. Jedva da je shvatila da treba dobiti neki novac, zapravo, mnogo novca, ali sve ju je to prije šokiralo nego obradovalo. Izašla je iz odvjetnikove sobe gotovo ošamućena. Morala je o svemu razmisliti.
Odvest ću se do otoka,pomisli. Oduvijek je to bilo njeno najdraže pribježište.
Margaret nije bila osoba koja olako prima životna iznenađenja ili brzo donosila odluke. Otok Padre,pokraj obale Meksičkog zaljeva,bio je dio njezina života još od vremena kad ju je otac onamo vodio kao djevojčicu. Margaret bi, kao opijena, slušala očeve romantične priče o otoku, o gusaru Lafitu, koji je tu nekad sakrio svoje blago, o ljudožderima, prvim stanovnicima otoka koje je dobilo ime po Padri Baliju, španjolskom svećeniku. Taj otok,dug preko 16 km. odvojen je od kopna lagunom Madre,koja je vjekovima bila pusta. Do 1950.kad je izgrađen put preko lagune do otoka, do njega se moglo samo čamcem. Ali, pošto je otok u međuvremenu proglašen nacionalnim parkom, ostao je i dalje čist,osamljen i daleko od civilizacije. Margaret je parkirala auto na pješčanoj plaži, skinula cipele i izišla iz auta. Hodala je rubom plaže,a potom sjela na pijesak i počela skicirati jedan komad drveta zanimljiva oblika,koje je more izbacilo na obalu. Bilo bi divno živjeti ovdje. Nikom ne odgovarati, ne komplicirati život, raditi samo ono što voliš…

Komentariši

Ova web stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.