Ljubav u divljini

Sunce je vraški zagrijalo, kao što to biva u Montani sredinom srpnja, ali visoki čovjek na biciklu uživao je u tome. Upijao je toplinu kako može samo netko s Istoka, netko željan sunca. Bio je odjeven u kratke hlačice i laganu košulju, a suncem opaljena koža bila mu je tamnija od izblijedjele smeđe kose. Rock, staro momče, govorio je samom sebi, ovo je uistinu predivan kraj. Razlikuje se od svega što si do sada vidio.
Dok je vozio cestom, obuzela su ga sjećanja na beskrajne kilometre prerije, na gradiće i duge dane i noći koje je proveo sam. Nasmiješio se. Uspomene iz Montane bile su mu drage, više od pilula za spavanje i alkohola. Pomagale bi mu da otjera sjećanja na posljednje dane provedene u Clevelandu.
Znao je da to neće nikada moći potpuno zaboraviti. Neće zaboraviti Faye, koja je uspravno i hladno stajala pred njim, govoreći mu:
– Odlazim, Rock, s nama je gotovo.
– Zašto? – upitao ju je s nevjericom. Nije li joj pružio sve? Radio je poput luđaka, samo da bi mogao kupiti kuću, odjeću i automobil.
– Našla sam drugoga. – riječi su bile hladne i gorke. – Nekoga kome sam potrebna i tko me voli.
– Ali ja te ljubim! – rekao je.
Suze joj navališe na oči. Rock pomisli da će mu pasti u zagrljaj i da će tako završiti ta ludost, ali nije to učinila.
– Ne, Rock. Previše voliš svoj posao. Ne mogu se više boriti.
Htjela bih da pristaneš na razvod. Na sreću, nemamo djece koja bi zbog toga patila.
– To si ti htjela, a ne ja!
– Bila sam pametna, je li? – odvrati Faye.
– Faye, molim te… – nije povjerovao u istinitost onoga što je rekla, ali rado bi joj to oprostio. Nije mu uspjelo. I tako je sada bio slobodan čovjek.