Elena je kapuljaču svog ogrtača navukla još više na lice kako bi ga zaštitila od hladnoće. Iako je bila vrlo razumna i nije vjerovala u loše znamenje ili u zle duhove, jednostavno je osjetila poriv da se prekriži.
“Milady, molim vas! Urazumite se! Dopustite da sam odjašem u logor. To je jednostavno preopasno za vas. Taj čovjek ima crnu dušu.” Elena dobaci umoran pogled svom mladom pratitelju Toddu O’Brianu. “Ne, moram to učiniti. Znaš što je u igri. Nikad si ne bih mogla oprostiti da nisam sve pokušala. Nisam krenula na ovako dalek put da bih sad pobjegla.” Sto bi samo dala da je stvarno bila tako hrabra kako su zvučale njezine riječi. Elena je zapravo od straha jedva disala, a želudac joj se bolno grčio. Ponovno je pogledom prešla dolinom koja se prostirala ispod njih. Na svakom se od gotovo trideset šatora vijorila crna zastava u čijoj se sredini nalazio žarkocrveni plamen. Našli su ga. Našli su ozloglašenog Demona.
Neki su ratnici sjedili pred šatorima i čistili svoju opremu ili oštrili mačeve. Drugi su vježbali boreći se u parovima i ne obazirući se na rane jutarnje sate i hladnoću koja je prodirala do kosti. Elena se pitala koji bi od njih mogao biti taj nepobjedivi ratnik o kojem su se još za života pričale legende i čije su se ime ljudi usudili izgovarati samo potiho.
“Ljudi kažu da je on div koji hladnokrvno ubija žene i djecu. Priča se da ga se čak i njegova zaručnica toliko bojala da se bacila s vrha tornja.” Todd napravi kratku stanku prije no što je nastavio: “Zli jezici čak nagañaju da ju je on gurnuo jer je se bio zasitio. Ne mogu se zakleti u istinitost tih priča, no sigurno se radi o čovjeku bez časti i savjesti. On vodi ratove muškaraca koji mu ponude najveću cijenu i…”
Kliknite broj 2 za nastavak…
