2666

Čarobni zvuci valcera

LJUBIĆI

Vest da je izvesna Danijela Nunes dobila za svoj prvi roman nagradu u vrednosti od sedamdeset hiljada evra Sandina je čula na jutarnjim gradskim vestima dok se spremala za posao. Znajući za česte kuloarske priče o uplitanju lobista ambicioznih izdavača u animiranju članova žirija da nagradu dodele kandidatu iz njihove „ergele”, nemalo se iznenadila što je ona pripala osobi za čije ime nikada dosad nije čula. Nameravala je da se o njoj raspita kod Sesilije, svoje koleginice s kojom je radila u biblioteci, budući da se ova honorarno bavila pisanjem književnih kritika za novine „Paseo TT”, čija se redakcija nalazila u istoj zgradi. Iako je većina njenih kolega sa studija književnosti, koji su se pozapošljavali u prosveti ih novinarstvu, gledala s neskrivenim sažaljenjem kada bi im rekla gde radi, ona se već toliko navikla na tu atmosferu „akademske” tišine, da se nije previše ni interesovala da nađe neki dinamičniji angažman. Štaviše, bilo joj je sasvim ugodno da pretežan deo radnog vremena provodi u kontaktima sa čitaocima biblioteke, čitanju knjiga ili praćenju aktuelnih informacija o novim izdanjima. Imala je još jedan razlog zbog kojeg se nije interesovala za drugi posao, važniji od svih, o kome nikada nikome nije pričala, niti je pomišljala da to učini. Činjenica da se dva sprata iznad njene kancelarije nalazio Edgarov tonski studio značila joj je mogućnost da s njim održava kakav-takav kontakt, budući da je imala priliku da ga relativno često sreće u poslovnom klubu, u koji je većina zaposlenih svraćala na ručak ili piće. Edgar je među njenim koleginicama u biblioteci imao tretman dragog posetioca i prijatnog sagovornika, koji je povremeno svraćao kod njih, uglavnom se interesujući za nova izdanja muzičkih časopisa i biografije svetskih velikana muzike. Za nju je bio njena najveća čežnja, nada i neispunjeni san. Ušavši u kancelariju zatekla je u živom razgovoru Sesiliju i Manuelu, stariju koleginicu zaduženu za ažuriranje kataloških podataka.
– Uh, kako bi mi dobro došlo tih sedamdeset hiljada evra! – glasno je uzdahnula Sesilija. – Kupila bih kamp-prikolicu i putovala po celoj obali ne misleći na paprene cene hotelskih soba. Ne bih se ovako mučila i štedela celu godinu da bih to sve potrošila na jednom ih dva mesta, ostajući da uzdišem za svim onim slikovitim pejzažima koje sam gledala iz voza ih autobusa. – A tek kako bih se ja nauživala s toliko novca! – dobacila je Manuela, otresita pedesetogodišnjakinja, koja je koristila svaku priliku da njima dvema da poneki savet kako da iskoriste prednosti svojih godina i prožive ih pod „punim gasom”.


Odgovori

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.