Napokon moja

Vikend ljubići

S neskrivenim zadovoljstvom posmatrao je Orlando Salinas svoju kancelariju. Posle sedam godina provedenih u Njujorku opet je bio u Londonu Čudno kako se život nekad poigra s nama
Prišavši panoramskim prozorima, zagledao se u grad. Ljudi i automobili odozgo su izgledali kao igračke
Osmeh je zaigrao na njegovim čulnim usnama. Iz kancelarije na Menhetnu pružao se sličan pogled, pa je takode često stajao kraj prozora, odsutno posmatrajući metež na ulicama, naviruču bujicu ljudi, koji između solitera jure kao divlje reke kroz kanjone. A on je gospodario njima kao kralj u svom tornju od slonovače.
Bile su mu samo trideset tri godine, a već je bio vlasnik poslovne imperije. I nije to postigao tako što je sedeo u udobnoj fotelji čekajući da se stvari odvijaju svojim tokom. Ne, najvažniji su stalni oprez i večito uklanjanje prepreka.
Dvanaest spratova niže Piter Malkolm čekao je već dobrih pola sata, ali Orlando nijednog momenta nije osetio grižu savesti. Tako je dugo čekao na ovaj trenutak i sad će svim srcem uživati u njemu!
Mada. zapravo nije imao vremena da razmišlja o događajima od pre nekoliko godina, jer se u njegovom životu sve vrtelo oko posla. Odrastajući u siromašnom predgrađu Madrida, odmalena su mu roditelji ulili u glavu daje veoma važan stalni napredak. Trebalo je da mu bude bolje nego njima, a za to je potrebno dobro obrazovanje, pa su ga učili da uvek bude vredan. Teško zarađeni novac su otac, vozač taksija, i majka čistačica s mukom štedeli da bi mu omogućili studije na fakultetu u Londonu Naravno da ga je kao tinejdžera nerviralo to što su ga držali pod kontrolom, ali svestan činjnenice da su na rubu egzistencije, prihvatio je takav načina života. Neki njegovi prijatelji iz škole, koji nisu želeli da uče, naposletku su završili na ulici.

Pridruži se i čitaj sve na sajtu
Uloguj se Pridruži se