Odjeci prošlosti

Vikend ljubići

Noge su joj bile preteške dok se kretala ka svojoj kancelariji. Bezuspešno je pokušavala da sputava rastuće uznemirenje, da sugeriše sebi bilo kakvu ohrabrujuću misao. Opasnost se, jednostavno, primicala velikom brzinom i postajala je sve izvesnija.
Kao u magnovenju je pozdravljala kolege, sa kojima se mimoilazila. Pitala se da li znaju koliko su srećni, jer im niko nije postavio surovi ultimatum, jer ih niko nije primorao da se suoče sa svojim najvećim strahovima. Uzimala je u obzir da je, svako od njih pojedinačno, imao neku svoju muku, neki svoj problem, ali je mogla da se zakune da je njen problem bio najveći. Da je mogao da donese najveće posledice.
Nalazila se na rubu svesti kada je ušla u svoju kancelariju. Sela je u fotelju i okrenula se ka prozoru. Obično ju je pogled na okean umirivao, obično je umelo da je relaksira lutanje po njegovim nesagledivim prostranstvima.
Toga dana je postala gluva i šlepa za sve. Ono, što ju je obično podizalo, što joj je ulivalo energiju, tada ju je samo podsećalo na to da se nešto nepovratno promenilo, da ju je čekalo suočavanje sa velikom neizvesnošću.
Sedela je u stolici kao paralisana, sve dok u njenu kancelariju nije ušla Kerolajn Polard, devojka koja je radila kao montažerka. Poznavala je Kerolajn tek nekoliko meseci, ipak, stekla je veliko poverenje u nju. I zavolela ju je. Toliko, da ju je, u „trusnom” stanju u kakvom se nalazila, pogled na njeno lice naveo na plač.
Uhvatila je Kerolajn za ruku kada joj je ona prišla i čvrsto je stegla. Potreba da je neko razume, da joj neko pomogne, bila je prejaka. Jedina osoba, kojoj je mogla da se poveli, bila je upravo Kerolajn, Kerolajn koja je već dokazala da je osoba od poverenja.

Sofija Vonder
Odjeci prošlosti

Pridruži se i čitaj sve na sajtu
Uloguj se Pridruži se