Opasna igra

Vikend ljubići

• Da h ste vi Seridan Viver?
Imao je dubok i smiren glas, ali sa primesom odlučnosti. Sasvim nesvesno, Šeridan je zagladila nekoliko pramenova svoje crne kose, stavljajući oboma do znanja da nije nevažno šta će on o njoj misliti. Ko je on, zapravo? Ponadala se da nije Flojd Džonson. Ne, ne, to je nemoguće. Onaj zbog koga mora da okapava nad ovako beskorisnim izveštajem svakako ne bi nosio majicu.
Na celoj teritoriji grada Bostona nema rukovodioca koji bi nosio majicu na poslu.
• Da, ja sam Šeridan Viver. – Glas joj je bio miran, ali stomak nije. Volela je red koji je vladao u njenom životu. Nije volela iznenađenja. Naročito ne ona koja su ovako muževna i ovako upadljivo ne pripadaju poslovnom ambijentu.
-Ja se zovem Ričard Sent Čarls – rekao je i zastao, kao da očekuje reakciju. Nije je bilo. Šeridan nikada nije čula za Ričarda Sent Čarlsa.
– Dolazim iz San Franciska – nastavio je – i hteo bih sa vama privatno da razgovaram na nekom drugom mestu.
– Zašto? O čemu se radi?
– Reč je o vašem ocu.
Ukočila se, ćelo telo joj se ukočilo na te njegove reči. – Mom ocu? Da li je dobro? Nije valjda… ?
-Dakle, vaš otac jeste Džej Bi Viver, privatni detektiv iz San Franciska? Jorgensen Bomon Viver?
Jedan je takav. Šeridan je zbunjeno klimnula glavom. Prestala je da razmišlja o glasu Ričarda Sent Carlsa i o njegovoj majici. Džej Bi je nikada nije kontaktirao na poslu. Baš nikada. Nešto tu nije u redu.
Ričard Sent Čarls je nastavio da govori istim blagim, zavodljivim glasom. – Razumeo sam da je ovde u Bostonu, kod vas u poseti.

Ukočenost ju je prošla isto onako naglo kao što ju je zadesila. Pognula je glavu, ruke su joj podrhtavale, ali je progovorila tonom koji je bio nešto između smeha i jecaja. – Hvala bogu, mislila sam da je povreden.
Čovek se pokrenuo, ne više od par santimetara, ali imao je takvo telo i nastup da je svaki pokret bio uočljiv. – Onda očito nije ovde kod vas.
Šeridan je zatreptala; sada će sa tim da prekine. Džej Bi je imao dosadnu naviku da od svoje sekretarice traži da svakome koga ne želi da vidi, bio to policajac, javni tužilac, advokat, klijent, ubica, kaže da je on u Bostonu kod kćerke. Ono što ju je još više ljutilo jeste to što je nikada nije upozoravao, pa su je srditi ljudi zvali u svako doba noći.
Međutim, niko od njih nikada nije došao u Boston da je potraži. Pitala se ko je zapravo Ričard Sent Čarls i kakve bi nevolje svome ocu izazvala ako ga ne bi uze- la u zaštitu.
– Da li ste vi njegov klijent? – pitala je nadajući se da je tako.
Izraz lica mu se nije promenio. – Ne.
Šeridan je počela da gricka usnu. Usta su joj bila suva, ali je osećala kako joj znoj kvasi belu bluzu poslovnog kroja. Njene kolege iz firme nisu znale ništa o Džej Bi Viveru. On ie pripadao nekom drugom životu u kome je bio otac Šeridan Viver. Ova Šeridan Viver
je imala univerzitetsku diplomu i na poslu je nosila si- vi kostim strogog kroja. Nokti su joj bili manikirani i lakirani neutralnim nijansama, a gusta, crna kosa je na potiljku bila skupljena u urednu pundu. Nosila je biserne minduše i diskretno se šminkala. Bila je uspešna, stručna, odgovorna i na mestu.
Ona druga Šeridan Viver je bila drska, odvažna i neobuzdana. Bila je, kao i njen otac, ovlašćeni privatni detektiv. Pre no što je, godinu dana ranije, došla u Boston, bila je čuveni, samouvereni i veoma sposobni partner Džej Bi Vivera.

Pridruži se i čitaj sve na sajtu
Uloguj se Pridruži se