Pod krošnjama jabuka

Vikend ljubići

Rože Lebek izašao je kroz sporedni ulaz svoje velike, raskošne kuće i žurnim korakom uputio se kroz park. Park je bio star oko sto dvadeset godina, zasađen u vreme kada je porodična kuća Lebekovih podignuta, dičio se sa pedesetak stoletnih platana i hrastova i raskošnim ružičnjacima, a imao je i minijaturno veštačko jezerce po kome su plivali labudovi, i paviljon za odmor.
Šezdesetogodišnji milioner Lebek umeo je i te kako da uživa u toj lepoti, kad je bio dobro raspoložen. Ali danas to nije bio. Namrgođenog lica, skoro je projurio kroz park do njegovog kraja gde se, odvojen zidom, pružao voćnjak. I voćnjak je bio isto tako negovan i uređen kao i park, i u njemu se takođe moglo uživati, ali Rože tog dana uopšte nije obraćao pažnju na lepotu prirode. Došao je do sredine voćnjaka i oprezno se osvrnuo na sve strane, da proveri da neko od njegovih brojnih ukućana slučajno nije tu. Hteo je da obavi važan telefonski razgovor za koji mu nisu bili potrebni slušaoci. Zadovoljno je konstatovao da u voćnjaku osim ptica u krošnjama nema nikoga, i na svom mobilnom telefonu pritisnuo broj svog bratanca, Alana Lebeka. Alan je već godinama vodio ogranak Rožeove kompanije u Minhenu, tamo je i živeo, i dosta retko je dolazio u Pariz. Njegov prijatan, muževan glas čuo se vrlo brzo pošto ga je Rože pozvao.

Zdravo, čika Rože. Kako si? – oglasio se mladi čovek vedro. – Šta ima u gradu svetlosti?
Stric je bio njegov najbliži rođak koji ga je odgajio posle smrti roditelja, i Alan ga je zaista mnogo voleo, a znao je da i stari voli njega. U kompaniji, Alan je praktično bio drugi čovek, odmah posle Rožea, i njihovo uzajamno poverenje bilo je potpuno.

U gradu svetlosti kao i uvek ima mnogo toga, momče, ali ja trenutno nisam za zabavu i provode, ako si na to mislio. Nisam najbolje raspoložen, imam određeni problem. Želim da dođeš u Pariz…

Pridruži se i čitaj sve na sajtu
Uloguj se Pridruži se