Ulaz u raj

Zovem se Lisa.
Visoka sam metar i sedamdeset centimetara. Kosa mi je dugačka i tamnosmeđa. Često nosim kožu, uvijek visoke čizme, katkad prsluke od mekane kože, od vremena do vremena kožnate suknje. Nosim i čipku, osobito kad pronađem onakvu kakvu volim: složeno izvezenu, starinsku,
snježnobijelu čipku. Moja svijetla put lako potamni. Imam velike grudi i duge noge. Iako se nikad nisam tako osjećala, znam da sam lijepa. Da nisam, ne bih bila trenerica u Klubu.
Pretpostavljam da su pravilne kosti i velike oči pravi temelj ljepote, gusta i jaka kosa, te nešto u izrazu mojeg lica, ljubaznost i izgubljenost u isti tren. Ipak mogu izazvati strah kod muškoga ili ženskog roba čim progovorim.
U Klubu me zovu Perfekcionistica, a to nije malen kompliment za mjesto poput Kluba, gdje svatko traži neku vrstu savršenstva, gdje svatko nečemu teži, a težnja je dio zadovoljstva.
U Klubu sam otkad je otvoren. Pomogla sam pri njegovu osnivanju, postavila osnovna načela, odobrila prve članove i prve robove. Postavila sam pravila i granice. Zamislila sam i stvorila većinu opreme kojom se i danas koristi. Čak sam zamislila i neke kuće i vrtove, bazen za jutarnje kupanje i vodoskoke. Sama sam opremila više od desetak apartmana. Mnoge me imitacije tjeraju na smijeh. Klub nema pravog takmaca.
Klub je to što jest jer vjeruje u sebe. Iz toga proizlaze njegova opsjena i strah.
Ovo je priča o nečemu što se dogodilo u Klubu.
Veliki se dio priče čak i ne odvija u njemu. Događa se u New Orleansu i njegovoj okolici. I u Dallasu. Ali to zapravo i nije važno.
Priča je počela u Klubu. I bez obzira na to kamo se zaputila, ovo je priča o Klubu.
Dobro došli u Klub.

Uloguj se da bi vidio ostatak sadržaja.Molimo . Nisi član? Pridruži Se

Komentariši

Ova web stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.