Venera je napustila odaje znaka Jarca i nekako, teže nego inače, ostavila Saturnove lekcije iza sebe. Preplavila nas je odgovornost, strah, posao, sve stvari sa kojima smo se nosili ili dobro ili nešto manje. Kao da smo povukli crtu da bi je opet prešli. Kao da smo se zaletjeli u prošlost, da bi vidjeli budućnost. Nemogućnosti su nas ranjavale, prepreke su se gomilale, teret je postajao teži, naša čekanja, vječita i u nedogled i kao da smo iz svega izašli sa jednim velikim ništa.
I tu smo. Othrvani od vlastitog bola. Misleći da nemamo ništa, u saznanjima da imamo baš sve što nam je potrebno. Raskovitlali smo svoje ruke čekajući nešto što nikad nije došlo. I postoji razlog. Ponekad nam Univerzum uzme, baš da bi nam dao. Ponekad ne imanje nečega, nekoga, najveće je imanje sebe. Možda veća iskušenja ne bi preživjeli. Možda bi pali. I zato nam nije dato. Netko nas ipak dovoljno voli da nam uskrati još jedno bezglavo trčanje po obroncima svoje duše. Tijela smo imali i dovoljno.
I sada koračamo u nekom novom bezglavom ritmu. Nanošeni radošću koja nas pokreće. Sigurniji nešto možda i više nego ranije. Venera je ušla u novu prijestolnicu Saturna. Njene odaje postaju nalik Vodenjakovima. Razbacana na krevetu, osluškuje. Danas je baš dobro. Kao i svakog drugog, narednog dana.
Naša sjećanja doziraju naše mjere. Imamo negdje svijest o tome što se događa, ali zapetljana utroba još uvijek čuči onaj strah jednog Jarca. Još se bojimo oteptljati neuživljene granice svoje moći. Još uvijek imamo strah od nepoznatog. Od tuđih ruku. Zagrljaja. Od onoga što je sudbinski i što je naše.
Ali, Saturn ovog puta drži našu stranu. Oslonac je svim našim potezima. Koliko god naša htijenja bila luđačka, drži nas. Nismo ni svjesni. Naša se kičma ponekad odere o stanice i rubove nekih drugih dijagonala, ali dimenzija je uvijek ono što nam ostaje. Što god učinili barem znamo da je tako. Oduvijek. Zapisano u nekoj memoriji naših sjećanja.
Svaka naša unutarnja drama sada dobija percepciju. Svaka naša misao ima mogućnost ostvarenja. I najveća nemoguća emocija, sada biva na dohvat nečijeg dlana. Ako se usudimo. Kad bi samo znali i koliko.
I nema okova. Predumišljaja. Nema misli. Barem ne onih na koje se navikavamo od malena. I nema prostih riješenja. I volimo kompliciranost u kojoj tonemo. I volimo sebe. Jedino sebstvo koje nam zaista pripada. I neformalno se prepuštamo. Formalno gubimo iz vida. I pretačemo se. Gibko. Umiješno. Na jedini ispravan način: svoj.
I tako još jednom počnemo. I tko zna gdje završimo.
U rapsodiji Sebe.