Nedavno je snimljen dokumentarni film “To my brother”, zasnovan na istinitoj priči Džemila Hodžića, kojem mu je snajperski hitac 3. maja 1995.godine ubio starijeg brata Amela. Džemil je ostatak života posvetio traženju fotografija brata, skupljanju priča i fotografija druge djece koja su ubijena tokom opsade Sarajeva. Sve je rezultiralo snimanjem filma, koji je posvećen njegovom bratu.
Portal Tačno.net donosi razgovor sa Hodžićem – o filmu, ali i projektu Sniper Alley, te suočavanju sa ratnim posljedicama i borbi protiv kulture zaborava (tekst prvobitno objavljen 8. 5. 2024. godine).
Prije nekoliko dana objavljen je teaser za dokumentarni film „To my brother“, posvećen pogibiji vašeg brata Amela. Na početku teasera govorite kako ne uživate u ljepoti Sarajeva sa visine ili okolnih brda. Zašto?
To je jednostavno tako, mislim da je taj aspekt Sarajeva za mene vječno uništen. Oduzet možemo reći. Prvo na šta pomislim kada sam iznad Sarajeva jeste kako su nas vidjeli kao na dlanu. Nekako ta mjesta su uprljana i nose neki teret sa sobom. Tu sam, mir je, lijepo je vrijeme i pogled je krasan, ali ja mislim na snajperiste i četnike koji su nas ubijali.
Vaš brat ubijen je 3. maja 1995. godine. Pogođen je snajperom. Sjećate li se tog dana, koliko ste imali godina? Kako je rat gledati očima djeteta?
Mislim da je to jedan od rijetkih dana u mom životu kojih se sjećam sa kristalnom jasnoćom. Čak i stvari koje su se dešavale prije nego je Amel ubijen. Amel je imao 16, a ja 12 godina. Mama je došla iz noćne smjene iz Vojne bolnice i svi smo skupa doručkovali. Jeli smo čokoladu, dvije čokolade su bile. Ni dan danas ne znam odakle nam i koji ih je donio, ali se sjećam okusa. Mama je legla da spava, a mi smo izašli da se igramo. Ja sam se igrao sa svojom rajom, a Amel sa svojom, svi smo bili tu u ulici, graja i galama. Kao da je bio mir i ništa nije bilo neobično u toj dječijoj igri. Već tada smo bili naviknuti na rat i trudili smo se ignorisati ga.
Bilo je sunčano, nije pucalo, prelijep majski dan. Sve to je prekinuo strašan prasak. Imao sam osjećaj da je pucano meni iznad glave. Uši su me zaboljele, ali se nisam prepao. Rat je i to je sve normalno, potrčao sam da se sklonim sa čistine i onda sam čuo vrisku. Kao da su svi vrištali u isti glas. Vidio sam da prijateljica Amela vodi pod ruku. Evo skoro 30 godina pokušavam da analiziram svoje ponašanje u tom momentu. Amel je bio pogođen i u tom momentu ja sam otišao da zovnem mamu i da nazovem hitnu pomoć. Mama je pokušavala da spasi Amela. Davala mu je umjetno disanje. Svi su plakali i vrištali samo mama i ja nismo. I dan danas o tome razmišljam. Kako, zašto, ne razumijem. To su bile sekunde ali je to meni trajalo kao jedna vječnost. Ubrzo je došlo neko vozilo i trebalo je Amela prevesti u bolnicu. Ja sam donio deku u koju smo ga umotali i onda smo skupa mama i ja sa njim otišli u bolnicu. Spasa nije bilo. Amel je mrtav. Doktori nisu ništa mogli da urade. To je bio kraj mog djetinjstva.
Potom kreće vaša potraga za fotografijama brata, što je kasnije preraslo u projekat „Sniper Alley Photo“, gdje skupljate i objavljujete fotografije djece iz opkoljenog Sarajeva 1992-1995. Potraga počinje 2019. godine, te slučajno nailazite na post Thomasa Hursta, koji je u Sarajevu devedesetih boravio kao student s lažiranom novinarskom akreditacijom. On je fotografirao vašeg brata, je li tako? Kako ste se tada osjećali, šta vam je prolazilo kroz glavu?
Kada smo stupili u kontakt i razmijenili nekoliko e-mailova, Thomas je odmah rekao da je dolazio u našu ulicu. Meni je to zvučalo nevjerovatno i mislio sam nema šanse. Ne sjećam se da me je neko slikao u ratu. Ali kada je poslao sliku mene sa macom i poslije toga sliku nas djece iz ulice sa Amelom u sredini. To se ne može opisati. Taj val emocija. I suze i smijeh. Jednostavno je bilo nevjerovatno. Kao da je Amel opet živ. Vratio ga je meni i mojoj porodici. Slika je nastala dvije godine prije Amelovog ubistva i nekih tri metra od mjesta gdje je upucan.
Nastavak teksta čitajte ovdje.
