Svi mi duboko u sebi nosimo potrebu za povezanošću s drugim dušama. Ta povezanost nije nimalo nalik vezanosti kakvom je vidi um niti se temelji na tipičnom ego obrascu koji se iz osjećaja manjka ili potrebitosti želi vezati za drugoga te tako, često kroz sustav kontrole, ispunjavati samog sebe kroz drugoga, odnosno pretežito uzimati, umjesto davati.
Potreba za povezanošću na razini duše datira iz etera u kojem smo bili samo energija povezana s svime i gdje nismo postojali u fizičkom obliku koji je sklon ideji odvojenosti.
Taj osjećaj „povratka kući” nam ništa ne može dati tako jasno i tako čisto kao povezanost s nekim na razini duše.
Tu je povezanost nemoguće stvoriti ukoliko ona između dva bića nije postojala od prvog trenutka njihovog susreta.
Odnosno, u slučaju primjerice partnerskog odnosa, mi se možemo u nekog zaljubiti (zaljubljenost je samo kemijska reakcija u mozgu i nema mnogo veze s povezanošću na razini duha), može to prijeći i u ono što nazivamo ljubavlju (međusobno poštovanje, podrška, briga za obitelj i slično), ali bez povezanosti na razini duše to će zauvijek ostati odnos u kojem će jedan dio nas tragati za „povratkom kući”.
Jer, duša se smiruje samo onda kad se poveže sa sobom ili s drugom dušom koju prepoznaje nekim dubokim unutarnjim senzorom, često potpuno neobjašnjivim samom umu.
Povezanost na razini duše nikada nije ovisničke prirode.
Na ljudskoj razini povezanost često zalazi u područje međusobne zavisnosti, nevezano o kojem se tipu odnosa radi: partnerskom, prijateljskom, roditeljskom, bratsko-sestrinskom i drugo.
Pročitajte ostatak – Izvor
