Za većinu djece, ovo ponašanje je normalno i može biti način na koji se smiruju ili regulišu vlastite emocije. Ovaj oblik samoregulatornog ponašanja, prema dr. Robertu Feldmanu, pedijatru i stručnjaku za razvoj djece, može biti potpuno prirodan i pomoći djeci u suočavanju s uzbuđenjem ili stresom. Međutim, ako ovo ponašanje postane prekomjerno, dugotrajno ili se pojavljuje zajedno s drugim simptomima, može ukazivati na razvojne poremećaje.
Usporene motoričke vještine
Savremena istraživanja sugerišu da se duže “luljanje” može povezati s neurološkim i psihološkim stanjima poput autizma, ADHD-a ili čak cerebralne paralize. Naime, ponašanje poput “luljanja” može biti jedan od znakova smanjenog socijalnog angažmana, kašnjenja u razvoju motoričkih vještina ili smanjenog odgovora na okolinu.
Roditelji bi trebali obratiti pažnju na druge indikatore, poput nedostatka interesa za socijalizaciju, kasnijeg razvoja govora ili neusklađenosti u motoričkom razvoju.
Stručnjaci preporučuju da roditelji, ako primijete da ovo ponašanje postaje učestalo i traje duže nego što je uobičajeno, potraže savjet od pedijatra. Rano prepoznavanje problema može omogućiti pravovremeno djelovanje i pružiti djetetu odgovarajuću podršku.
U nekim slučajevima, pedijatar može preporučiti daljnju dijagnostiku od strane specijalista koji se bave dječjim razvojem, kako bi se osigurala najbolja moguća njega i razvoj djeteta.
