Zatrudnjela sam sa 15 godina, pa sam se navikla na osuđivanje ljudi. Jednog dana, starija žena mi je dala smotanu novčanicu od 20 dolara i rekla: „Evo, dušo. Pelene su skupe.“ Kasnije kod kuće, pronašla sam mali papirić unutra na kojem je pisalo: „Jača si nego što misliš.“ Godinama kasnije, otkrila sam blijedi natpis na poleđini — moje ime. Nikada prije nisam srela tu ženu. Jednog dana, dok sam posjećivala mamu, spomenula sam joj tu poruku — i ona je utihnula. Zatim se nasmiješila i rekla: „Ona je bila komšinica kojoj sam jednom pomogla kad niko drugi nije htio. Izgleda da se sjetila.“
U školi sam imala prijatelja, Pita. U 7. razredu dogodila mi se nezgoda: iznenada sam dobila menstruaciju. Nosila sam svijetlu teksas suknju, pa nisam mogla ni da ustanem iz klupe.
Ali Pit je otrčao do svlačionice, donio svoju vjetrovku i dao mi da je zavežem oko struka. Tada mi je to puno značilo.
Kad sam bila u 5. razredu, završila sam u bolnici, ležeći na intenzivnoj njezi. Kad sam se probudila, mama mi je stavila gomilu pisama na krevet. Ispostavilo se da je moja učiteljica, koja je uvijek bila dobra prema meni, zamolila moje školske drugove da mi napišu pisma podrške umjesto diktata. Ta pisma su zatim data mojim roditeljima.
To se dogodilo prije skoro 40 godina, a ja ih i danas čuvam u posebnom ormariću.
Sjedila sam u kafiću i pila kafu. Jedan momak je prošao pored mene i tiho ostavio smotan komadić papira na mom stolu. Na papiru je pisalo: „Vjerovatno bih trebao gledati svoja posla, pa ako ti se ne sviđa ovo miješanje u tvoj život, nemoj čitati poruku nego je samo baci.“
Naravno da sam je otvorila, i unutra je velikim slovima pisalo: „Na nogama imaš navlake za cipele, vjerovatno ih nisi skinula nakon posjete medicinskoj klinici. Ako to nije greška, nego svjestan izbor odjeće, izvinjavam se na smetnji.“
Živim u Francuskoj. Jednom sam se vratila u svoju domovinu, bila je zima, a vremenska razlika je četiri sata. Vraćala sam se od prijatelja posljednjim autobusom i zaspala.
Probudio me kraj linije. Pitala sam vozača kako da ovdje pozovem taksi, a on je rekao da ću ga dugo čekati. Ali nije me ostavio samu.
Zamolio me da sačekam na stanici dok on odveze autobus u depo i dovede svoj auto, pa me onda odvezao tamo gdje mi je trebalo. Usput smo lijepo razgovarali, i nije htio da primi nikakav novac, iako sam nudila.
Imala sam cistu na jajnicima koja je iznenada postala nevjerovatno bolna. Bila sam blijeda kao krpa i jedva sam uspjela otići s posla do obližnje apoteke. Bila sam pogrbljena, a u nekim trenucima sam čak ležala na podu jer me bol toliko savijala dok sam čekala u redu.
Nakon što sam platila šta god da sam kupila, jedna žena u redu me pitala trebam li prevoz. Odvezla me do hitne pomoći i čak ostala sa mnom da me vrati kući. Kakav anđeo. © Nepoznat autor / Reddit
Godinama se moja žena i moja mama nisu slagale, i žena mi je svake noći plakala. Zato smo potpuno prekinuli kontakt. Onda sam jednog dana posudio ženinu staru tableticu. Zaboravila se odjaviti s mejla. Srce mi se steglo kad sam vidio desetine mejlova upućenih mojoj mami. Većina ih nikad nije poslata.
Pitala ju je kako je. Izvinjavala se. U jednom nacrtu je pisalo: „Znam da nisam bila laka. Ali želim da naše dijete poznaje obje bake.“
Sutradan sam sam otišao kod mame i dao joj isprintane mejlove. Trebalo je vremena, ali su se napokon srele. Danas se dopisuju i šalju jedna drugoj slike svojih bašti. Moja žena još uvijek ne zna da sam ja vidio te mejlove.
Kad sam imala 8 godina, moja tri brata i ja otišli smo do bara blizu kuće. Mama je bila na poslu, a tata nas je često ostavljao same, pa niko nije znao gdje smo. Moj stariji brat imao je 9, mlađa dvojica 6 i 4 godine. Niko od nas nije znao plivati. Roditelji nisu imali novca za časove, a rijetko smo bili pored vode, pa nas nikad nisu ni naučili.
Kad smo stigli do bara, stariji brat je rekao da će skočiti. Molila sam ga da ne skače, ali nakon nekoliko minuta on je to ipak uradio. Bara je bila mnogo dublja nego što je mislio. Užasnuto sam gledala kako se iznova pojavljuje i nestaje, ne može da dotakne dno i izvan je našeg domašaja. Davio se. I danas zaplačem kad pomislim na to, a prošlo je skoro 40 godina.
Nigdje nikog, držala sam mlađu braću za ruke, vrištala i plakala, nisam znala šta da radim. Onda je nestao pod vodom, ali trenutak kasnije, niotkuda su iskočila dvojica muškaraca iz žbunja, zaronili, izvukli mog brata, položili ga na bok — i nestali.
Nemam pojma odakle su došli ni šta su radili tamo, ali su spasili život mom bratu. Nije možda božansko čudo, ali za našu porodicu bilo je pravo čudo.
Jedne zime, ralice su potpuno zatrpale moj prilaz. Snijeg je bio visok barem 1,2 metra. Mučio sam se da ga uklonim, a onda se zaustavio kombi.
Izašao je bračni par sa svoje dvoje djece, sa lopatama u rukama, i pomogli su mi da očistim prilaz. Došli su zapravo da pomognu komšiji niz ulicu, a onda su svratili i kod mene dok su odlazili. Pokušao sam mu dati nešto novca, ali nije htio uzeti. © LtColShinySides / Reddit
Bila je 2004. godina, ja u 8. razredu, a sestra u 5. Bio sam sam kod kuće kad je izbio požar u našem stanu…
Živjeli smo u hotelu oko dvije sedmice, ali morali smo pronaći mjesto za život… Moja učiteljica iz škole imala je majku koja se nedavno preselila u starački dom, a njihova kuća se prodavala. On je povukao oglas i pustio nas da živimo u toj kući besplatno oko šest mjeseci. © Junebug1515 / Reddit
Živim u gradu, ali ranije sam radio van grada. Išao sam na posao autobusom koji je vozio svakih 40–50 minuta. Jednog jutra vidio sam izdaleka, nekih 100 metara dalje, da autobus već prima putnike. Potrčao sam koliko sam mogao, ali kad sam bio na 20 metara od njega — autobus je već krenuo.
Stajao sam na stanici, a onda se pored mene zaustavio auto. Vozač je rekao: „Uskoči brzo, preteći ćemo ga i ostavit ću te na sljedećoj stanici.“ Nikad prije nisam stopirao, ali odlučio sam da mu vjerujem. Na kraju sam uhvatio autobus na sljedećoj stanici.
Kad je moj najstariji sin bio mali, išao je u vrtić u centru grada. Išli smo autobusom, pa podzemnom, pa pješke do vrtića (nisam imala auto), a onda bih se vratila podzemnom nekoliko stanica do posla.
Jednog popodneva padala je jaka kiša. Sama, držim dvogodišnjaka, njegov ruksak, svoju radnu torbu i pokušavam preći četiri gradska bloka do metro stanice. Nisam imala ruke za kišobran. Tada je jedan poslovni čovjek (vjerovatno advokat, sudeći po kraju) hodao cijelim putem s nama do ulaza u stanicu, držeći kišobran iznad nas sve vrijeme. © elna_grasshopper / Reddit
Radim kao bolničar. Vozili smo se s timom na intervenciju i stali na semaforu. Pored nas se zaustavio auto, a čovjek je glasno dozvao mene. Spustila sam prozor, očekujući svašta, ali nikako čokoladicu. On je rekao: „Kad budete imali vremena, popijte čaj uz nju. Hvala vam na vašem radu.“
Moj dečko me ostavio dok sam bila trudna, a onda sam prijevremeno ušla u porođaj. Nisam čak ni spakovala torbu za bolnicu, jer je bilo dva mjeseca ranije. Nakon što sam rodila, došla je sestra i donijela mi mobilni, rekavši: „Evo, nazovi muža da ti donese stvari za tebe i bebu.“
Rasplakala sam se, jer nisam imala koga nazvati. Roditelji mi žive u drugom kraju zemlje, prijateljica je bila odsutna, komšinica rekla da je zauzeta a da me nije ni saslušala, a kolegica nije mogla jer joj je kćerka bila bolesna.
Nazvala sam djevojku s kojom sam nekad zajedno ležala u bolnici. Ona je odmah pozvala svog muža s posla, on je kupio sve i donio mi. A poslije su me svaki dan zvali i pitali treba li mi još nešto.
Došli smo autom do obale i otišli u šetnju. Kada smo se vratili, shvatili smo da smo zaboravili zatvoriti zadnji prozor. Na zadnjem sjedištu bio je moj ruksak s dokumentima i novcem. Srce mi je stalo kad sam vidjela da ga nema.
Ali onda sam primijetila da je patosnica na zadnjem sjedištu čudno podignuta. Podigla sam je i ispod je bio moj ruksak. Zatim smo našli ceduljicu ispod prozora na kojoj je pisalo: „Niste zatvorili zadnji lijevi prozor, stavio sam vam ruksak ispod patosnice.“ Volim ljude.
Udana sam, trudna i živim s cerebralnom paralizom. Danas se moje stanje uglavnom vidi kroz blagu šepavost i povremenu slabost lijeve ruke. Jutros, dok sam čekala autobus, jedan stariji čovjek me ugledao i podrugljivo rekao: „I ljudi poput tebe rađaju?!“
Te riječi su me pogodile kao udarac. Grlo mi se steglo od bijesa i poniženja, i briznula sam u plač. Prije nego što sam uspjela išta reći, trudna žena koja je stajala pored mene oštro mu je odbrusila, njen glas je odjeknuo: „Šta ste to upravo rekli? Ko je uopšte želio da vi budete rođeni? Očito vaša majka nije znala kakav ćete ispasti. A pogledajte taj prsten na vašoj ruci — znači neka jadna žena se udala za vas, jel’? Šta, i takvi kao vi imaju pravo da se razmnožavaju?“
On je počeo da muca i da se pravda, ali je bilo kasno. Sve žene na autobuskoj stanici su se umešale, izgrdile ga i stale u zaštitu oko mene.
