Ibrahim je čučnuo na vlažnu travu, upalio svoju staru baterijsku lampu i dugo gledao u nagrizeni rub metala koji je virio iz kamena. Lice mu je odavalo čovjeka koji prebire po ladicama sjećanja zatvorenim decenijama ranije.
„Ovo nije za vodu“, progovorio je tiho, gotovo za sebe. „Cijev je preuska i nema pad. Ovo je nekada bila zaštitna cijev za kablove… ili ventilaciju. Pravili smo ovakve odvode sedamdesetih, kada se u ovom kraju gradilo sklonište za seosku ambulantu i podrum zadruge. Ali zašto bi išla do bunara?“
Nedim se namrštio: „Stara ambulanta je srušena prije dvadeset godina, a na njenom mjestu je Salihov voćnjak.“
Svi pogledi ponovo skrenuše prema Salihu. Starac je stajao nepomičan, pogleda prikovanog za tamu bunara, ali u njegovim očima više nije bilo straha od nepoznatog — javilo se nešto mnogo teže, prepoznavanje koje para dušu.
„Nije ambulanta“, promuklo reče Salih, a glas mu je prvi put zadrhtao. „Podrum ispod stare kuće. Moje rodne kuće, prije nego što smo sagradili novu na sprat.“
Prije nego što je iko stigao postaviti pitanje, iz bunara je ponovo dopro zvuk. Ovaj put nije bilo samo ime. Bio je to jecaj, pa krckanje poput statičkog elektriciteta, i glas — tanak, mlad, pun očaja, prenesen kroz šupljinu metala kao kroz sablasni zvučnik:
„…Salih… molim te… otvori vrata… mračno je…“
Jasmin je ustuknuo korak unazad, a Nedim je zaledio pogled na Salihu. To nije bio glas starice, niti odrasle žene. Bio je to glas djevojčice.
Salihu su koljena popustila. Pao je na koljena u travu, pokrio lice žuljevitim dlanovima i zario prste u sijedu kosu. Iz njegovih prsa oteo se jauk koji je rasparao noćnu tišinu livade jače od bilo kojeg zvuka iz dubine.
„Nafija…“, prošaputao je kroz suze. „Dragi Bože, Nafija…“
Ibrahim je problijedio, sjetivši se imena koje selo nije spomenulo četrdeset godina. Salihova mlađa sestra, jedanaestogodišnja djevojčica koja je u ljeto 1981. godine nestala bez traga dok su roditelji bili na njivi, a Salih čuvao stoku. Cijeli Travnik, policija i gorska služba pretraživali su šume, pećine i korito Lašve sedmicama. Mislilo se da se utopila ili da ju je neko odveo. Tragedija je dotukla njihove roditelje, koji su umrli u tuzi, a Salih je ostao sam na imanju, noseći teret krivnje što je tog popodneva ostavio sestru samu kod kuće.
„Kako može govoriti nakon četrdeset godina, Salihu?!“, povikao je Nedim, boreći se između jeze i zdravog razuma. „Šta je u tom podrumu?!“
„Nije u podrumu…“, zadihano reče Jasmin, držeći telefon u ruci. „Ljudi, pogledajte ovo!“
Usmjerio je ekran telefona prema njima. Signal na vrhu ekrana treperio je na staroj radio-frekvenciji. Vatrogasac s opremom brzo je shvatio: tanka zahrđala cijev nije prenosila stvarni zrak, već je djelovala kao antena. Metalni stub stare instalacije hvatao je signal.
„Neko emituje“, reče vatrogasac, gledajući prema mračnom kraju sela. „Ovo nije duh. Ovo je snimak. Neko pušta zvuk na staroj VHF frekvenciji, a ova cijev, spojena s armaturom bunara, rezonira kao zvučna kutija. Zato zvuči kao loš radio!“
Salih je naglo podigao glavu. Oči su mu bile crvene, ali pogled bistar, probuđen iz višedecenijskog bunila.
„Snimak?“, ponovi Salih. „Ali odakle… ko bi imao njen glas?“
Tada se sjetio. Ljeto 1981. Salihov rođak Mehmed, koji je radio u Njemačkoj, tog je jula donio prvi kasetofon sa mikrofonom u selo. Sva su se djeca igrala njime, snimala svoje glasove i smijala se. Dan prije nego što je Nafija nestala, igrali su se skrivača u starom podrumu. Mehmed je zaključao vrata iz šale, a Nafija je lupala i plakala, dozivajući starijeg brata da je pusti. Mehmed je kasetofon držao uključen.
Kaseta je nestala istog dana kada i djevojčica. Mehmed se vratio u Njemačku i godinama se nije javljao, sve dok prije mjesec dana nije stigla vijest da je umro u staračkom domu u Minhenu, a njegova napuštena kuća na vrhu sela ostala prazna i zapečaćena.
„Mehmedova kuća“, reče Nedim tiho, shvativši u sekundi. „Neko je u Mehmedovoj kući.“
Bez riječi, vatrogasci, Nedim, Jasmin i Salih krenuli su uzbrdo kroz voćnjake, prateći nevidljivu nit tajne koja je predugo ležala zakopana pod zemljom. Istina o tome šta se zaista dogodilo maloj Nafiji nije bila na dnu bunara — bunar je bio samo eho koji je konačno o
dbio da je zaboravi.
