Prošlo je nekoliko godina.
Tomo više nije bio onaj dječak koji je zgužvane zadaće ostavljao u mojoj kanti. Sada je dolazio do mog štaglja s knjigama pod rukom i pitanjima koja su postajala sve ozbiljnija.
Jednog proljetnog jutra pojavio se s velikom viješću.
— Štef, primljen sam u poljoprivrednu školu!
Naslonio sam se na ogradu i nasmijao.
— Jesam li ti rekao da sjeme treba samo malo vremena?
Tomo se nasmijao.
— Nisam zaboravio šta ste mi napisali.
Kasnije tog dana pojavio se i njegov otac, Krešo. Dugo je stajao pred štagljem prije nego što je progovorio.
— Stjepane… pogriješio sam.
Nisam ništa rekao.
— Mislio sam da je najvažnije naučiti dijete kako preživjeti. Nisam shvatio da mu prvo treba dati razlog da vjeruje u sebe.
Pružio mi je ruku.
Prihvatio sam je.
Nisam mu održao predavanje. Neke stvari čovjek najbolje nauči kada ih sam shvati.
Godinama poslije Tomo je završio školu i vratio se u selo. Pokrenuo je malo poljoprivredno gospodarstvo i počeo pomagati djeci koja su imala problema u školi.
Jednog dana pronašao sam u svojoj kanti novi papir.
Na njemu je pisalo:
**„Štef, sada ja ostavljam poruke. Ako ikad pronađete dijete koje misli da ne vrijedi, recite mu ono što ste rekli meni: nemoj se baciti samo zato što još nisi niknuo.“**
Presavio sam papir i spremio ga u džep.
A onda sam otišao zaliti mladi kukuruz.
Jer neka sjeme raste.
I neka djeca nikada ne povjeruju da su rođena za kantu.
Napomena: Priča je preuzeta i prilagođena za potrebe pripovedanja. Imena, likovi i događaji su izmišljeni ili izmijenjeni. Izvorni autor/izvor nije poznat.
