Jusuf je kleknuo na vlažno tlo kraj napuklog zida, ne vjerujući sopstvenim očima. Hladan zrak dopirao je iz dubine, noseći miris svježe planinske zemlje i vode kakvu ovog ljeta niko u selu nije osjetio.
Izvukao je iz torbe uže i staru limenu čuturu, vezao je i polako je spustio kroz tamu bunara. Kad ju je povukao natrag, metal je bio zaleđen od hladnoće. Voda je bila bistra poput suze, bez trunke mulja. Popio je jedan gutljaj — bila je slatka, hladna i živa.
No pravo pitanje nije mu dalo mira: odakle je voda dolazila?
Znao je da je bunar nekada davno presušio jer je odron u planini prekinuo podzemnu žilu. Ali kada se nagnuo dublje i osmotrio pukotinu, primijetio je nešto neobično. Ispod srušenog kamenja nije tekla obična ponornica. Iz pukotine se nazirala stara, klesana kamena cijev — dio zaboravljenog rimskog ili osmanskog vodovoda koji je nekada sprovodio vodu s najviših planinskih vrhova pravo u dolinu.
Jak potres koji je pogodio kraj ranog proljeća te godine, u kombinaciji sa sušom koja je isušila gornje slojeve zemlje, pomjerio je urušene stijene duboko u utrobi brda. Prastari kanal, decenijama začepljen korijenjem i nanosima, ponovo se otvorio pod pritiskom podzemnog rezervoara koji se punio topljenjem dubokog snijega sa sjevernih litica. Voda je probila novi put pravo u zaboravljeni bunar.
Ovca, vođena nepogrešivim životinjskim instinktom za vlagom i mirisom podzemne svježine, pronašla je otvor kroz stijene i silazila sve do police bunara gdje se voda prelivala i stvarala plitku lokvu. Zato su joj noge i vuna bili natopljeni svakog podneva.
Jusuf je ustao, obrisao čelo ogrubjelim dlanom i pogledao prema sprženom selu u dolini, gdje su žene već sedmicama štedjele svaku kap za djecu i bašte. Nije oklijevao ni trenutka.
Potrčao je niz strminu vičući iz sveg glasa, mašući čuturom punom ledene vode. Do predvečerja, pola sela stajalo je iza stijena s kantama, buradima i alatom. Muškarci su pažljivo očistili prilaz, a žene i djeca u tišini su slušali žubor koji je značio samo jedno — spas.
Stari bunar koji su svi zaboravili spasio je selo od najteže suše u stotinu godina, a bijela ovca od tog dana više nikada nije morala tražiti travu — mještani su je pazili kao najveć
e blago.
