„Tata, mama se neće vratiti, jel’ da?“
Petra je stajala bosa nasred hodnika, u mojoj prevelikoj majici, i držala Ivin mobitel koji je ostavila na kuhinjskom stolu. Bilo je pola šest ujutro. Ja sam još bio u radnom odijelu jer sam noć prije čekao da se Iva vrati s navodne kave s kolegicama.
Na ekranu je bila samo jedna poruka.
„Nemoj me tražiti. Ne mogu više ovako.”
Nisam znao što reći djetetu od jedanaest godina. Nisam znao što reći ni Luki, koji je iz sobe pitao hoće li ga mama odvesti na trening. Samo sam Petri uzeo mobitel iz ruke, zagrlio je i rekao ono što sam tada jedino mogao:
„Ne znam, srce. Ali ja sam tu.”
Iva je otišla prije osam mjeseci. Nije uzela puno toga. Nekoliko majica, dokumente, kozmetiku i novac koji smo čuvali za Petričin aparatić za zube. Kasnije sam shvatio da je ispraznila i račun na koji smo stavljali sa strane za more.
Prva dva mjeseca zvao sam je kao lud. Molio sam, vikao, spuštao slušalicu pa opet zvao. Jednom se javila.
„Dario, nemoj djeci govoriti ružno o meni.”
„Gdje si, Iva?”
Šutjela je nekoliko sekundi. Čuo sam promet u pozadini.
„Nisam dobro. Treba mi vremena.”
„A nama ne trebaš? Petri? Luki?”
Prekinula je vezu.
Nisam imao vremena raspadati se kako treba. Radio sam jutarnju smjenu u skladištu, poslije jurio po djecu, kuhao grah, prao veš i učio s Petrom matematiku. Računi su se gomilali. Susjeda Šemsa mi je znala ostaviti lonac sarme pred vratima, bez puno pitanja. Moja majka Marija dolazila je vikendom i stalno ponavljala da moram biti jak.
Kao da se snaga može kupiti u Konzumu, između ulja i brašna.
Onda je Petra počela kašljati. Isprva sam mislio da je prehlada, pa alergija. Ali kašalj nije prestajao. Mršavjela je, brzo se umarala, a noću sam je slušao kako diše i osjećao strah koji mi se lijepio za grlo.
U KBC-u su nas vrtjeli od ambulante do ambulante. Krv, snimanja, nalazi, čekanje pred vratima. Petra je sjedila pored mene s maskom na licu i pokušavala se šaliti.
„Tata, izgledam kao da idem pljačkati banku.”
Nasmijao sam se, ali sam se okrenuo prema prozoru da ne vidi kako mi oči pune suze.
Doktorica Maja nas je pozvala u malu ordinaciju. Govorila je mirno, onim glasom kojim liječnici pokušavaju ne preplašiti roditelja.
Sumnjali su na nasljednu bolest. Trebala im je detaljna obiteljska anamneza i naši uzorci krvi.
„I majčin, ako je moguće”, rekla je.
Samo sam kimnuo. Kako da joj objasnim da je majka nestala kao da nikad nije postojala?
Nalazi su stigli deset dana kasnije. Taj dan pamtim po mirisu dezinfekcije i po tome što mi je kava iz automata ispala po jakni. Doktorica Maja gledala je papir, pa mene. Predugo je šutjela.
„Gospodine Dario, moram vas nešto pitati. Jeste li vi Petričin biološki otac?”
Prvo sam mislio da nisam dobro čuo.
„Molim?”
Objasnila je da Petričin nalaz pokazuje gensku promjenu koju je morala naslijediti od oba biološka roditelja. Iva je nositeljica. Ja nisam.
Sjedio sam tamo kao da mi je netko ugasio zvuk svijeta. Čuo sam hodnik, kolica, nečije dijete kako plače. Ali ništa nije imalo smisla.
„Možda je greška?” pitao sam.
„Ponovit ćemo testove”, rekla je tiho.
Nije bila greška.
Te večeri Petra je zaspala uz mene na kauču. Glava joj je bila na mom ramenu, a na televiziji je išao neki stari film koji nitko nije gledao. Gledao sam njezine prste, sitne i ispucale od bolnice, i sjetio se dana kad sam je prvi put držao. Ja sam joj mijenjao pelene. Ja sam je vodio u vrtić kad je plakala za Ivom. Ja sam joj držao bicikl dok nije naučila voziti bez pomoćnih kotača.
A ipak, u meni je gorjelo nešto ružno. Ne prema njoj. Nikad prema njoj. Prema Ivi, prema sebi, prema svemu što sam mislio da znam.
Nazvao sam Ivu nakon što sam djecu odveo u školu.
„Znam”, rekla je prije nego što sam završio rečenicu.
To „znam” me dotuklo više od svega.
„Tko je?”
„Dario…”
„Tko je Petričin otac?”
Rekla je ime: Emir. Čovjek s kojim je, kako tvrdi, bila jednom prije nego što smo se vjenčali. Znala je da postoji mogućnost. Nikad nije napravila test jer se bojala.
„Ti si se bojala?” rekao sam. „A ja sad sjedim s našim djetetom u bolnici i moram joj objašnjavati zašto joj tijelo pravi probleme.”
Plakala je. Ja nisam. Nisam mogao. Bijes je nekad toliko velik da ni suze ne mogu van.
Nisam Petri rekao istinu. Ne još. Prvo mora ozdraviti koliko može, naučiti živjeti s terapijom, imati mir. Rekao sam joj samo da ćemo se boriti zajedno.
„Nećeš otići?” pitala me jedne noći dok smo čekali pregled.
Poljubio sam je u čelo.
„Petra, ja sam tvoj tata. To nije stvar papira ni krvi.”
Iva se javlja povremeno. Traži da razgovara s djecom. Još nisam spreman odlučiti kako i kada. Možda sam slab što nisam odmah sve presjekao. Možda sam samo otac koji pokušava sačuvati ono što je ostalo.
Krv može reći od koga si nastao. Ali tko će reći tko je ostao kad je bilo najteže?
Biste li vi Petri jednog dana rekli cijelu istinu ili biste čekali da bude starija?
