Evo nastavka priče do samog kraja:
Jednog prohladnog novembarskog jutra, iz Jusufove kuće nije se čuo uobičajeni jutarnji zvuk. Nema dima iz dimnjaka, nema otvaranja vrata. Komšinica Safija primijetila je tišinu, pokucala na vrata, ali niko nije otvarao. Pozvala je hitnu pomoć i Hamzu.
Kada su ušli unutra, Jusuf je ležao u krevetu, miran, s blagim osmijehom na licu. Bio je mrtav već nekoliko sati.
Kuća je bila ledena, a u hladnoj kuhinji na stolu stajala je otvorena sveska i stara, požutjela koverta. Na koverti je pisalo Hamzino ime.
Hamza je drhtavim rukama otvorio pismo i počeo čitati:
„Dragi moj brate, ako čitaš ovo, znači da je moje vrijeme na ovom svijetu završeno. Znam da si ljut, znam da te zid godinama mučio u duši, iako si mislio da mučiš mene. Htio sam ti ostaviti nešto važno, ali si me preduhitrio zidom. Ispod temelja one stare štale, tačno tamo gdje si mislio da je samo moja zemlja, otac je prije smrti zakopao staru porodičnu škrinju sa zlatnikom i dokumentima o imanju koje pripadaju obojici podjednako, bez ikakvih granica. Zid koji si sagradio tačno preko te međe sakrio je od tebe ulaz u podrumski otvor koji vodi do nje. Da bi ga srušio i došao do onoga što je tvoje, moraš srušiti zid.“
Hamza je zanijemio. Suze su mu potekle niz lice. Shvatio je svaku riječ koju mu je brat govorio godinama. Sunce koje je zatvorio svojim zidom zapravo je bila toplina bratovog srca koju je sam otjerao od sebe.
Istog dana, prije nego što su počeli pripremati dženazu, Hamza je uzeo malj u ruke. Udarao je iz sve snage u sivi beton, ne žaleći ni trud ni materijal. Dok su se teški blokovi rušili i sunčevi zraci prvi put nakon četiri godine obasjali tužnu kuhinju, Hamza je udario posljednji put.
Zid se srušio, a pod njegovim ruševinama, pored prolaza koji je oduvijek bio zajednički, Hamza nije našao samo zaboravljeno blago iz djetinjstva — otkrio je golemu istinu da nijedan komad zemlje na svijetu ne vrijedi bratske ljubavi, i da je najveći zid zapravo izgradio u sopstven
oj duši.
