Moja 12-godišnja pastorka se vraća da živi kod svog tate jer je njena mama nedavno preminula nakon kratke bolesti.
Naša kuća je mala – samo dvije spavaće sobe. Moja 10-godišnja kćerka iz prethodnog braka već šest godina ima svoju sobu i ne želim da sada mora dijeliti prostor. Soba je mala, i morali bismo staviti krevet na sprat da bi se uklopilo.
Zato sam rekla svom mužu: „Pošalji svoju kćerku kod svoje mame. Ona živi sama i ima više prostora. Komfor mog djeteta je prioritet.“ On se nasmiješio i nije rekao ni riječ.
Sljedećeg dana, u nedjelju, probudila sam se uz vrisak svoje kćerke iz sobe. Užasnuta sam ušla i ostala zapanjena kad sam je zatekla kako plače u potpuno praznoj sobi. Sve njene stvari su nestale.
Suočila sam se s mužem, a on je mirno rekao da je spakovao stvari dok je ona spavala i poslao ih kod njegove majke. Rekao je da njegova mama ima dovoljno prostora i sugerisao da bi najbolje bilo da moja kćerka privremeno ostane tamo, dok se njegova kćerka ne smjesti.
Dodao je da je uvijek dobrodošla da se vrati i dijeli sobu s njegovom kćerkom. Ali ako mi to nije prihvatljivo, njene stvari su već kod bake.
Bila sam bijesna. Ali onda je rekao: „Ako ti nije ugodno, možda bi i ti trebala tamo privremeno živjeti.“
Njegove posljednje riječi su bile: „Ne zaboravi – i moja kćerka je moj prioritet.“ Nakon toga je otišao. Od tada ga nisam čula.
Sada se osjećam potpuno izdano od vlastitog muža – i kao da sam stranac u vlastitom domu.
Da li zaista treba da budem kažnjena jer želim zaštititi udobnost i sreću svog djeteta?
Tvoja,
Rachel
