Imala sam 10 godina kada sam dobila svoj prvi pravi komad nakita — ogrlicu koju je moja mama naslijedila od svoje bake. Jedne večeri, vratila sam se iz škole i vidjela da je nema. Tražila sam je svuda, bila u panici, i na kraju rekla roditeljima. Pretražili smo cijelu kuću, a mama je bila slomljena.
Sutradan su policajci došli na naša vrata. Ispostavilo se da su komšije prijavile da su vidjele nekoga kako šeta sa tom ogrlicom. Kad je moj tata ugledao ogrlicu, lice mu je pobijelilo. Ogrlica nije bila ukradena — ja sam je zaboravila u školi.
Moj tata, koji je obično veoma strog, već je planirao otići do policije i suočiti se s komšijom. Sjećam se kako sam se osjećala kada je samo stajao tamo, bez riječi, a u njemu su se miješali ljutnja i olakšanje. Nije me grdio, već je rekao:
„Ponekad previše reagujemo. Upravo nas ti neočekivani trenuci najviše nauče.“
