Zovem se Berta, imam 67 godina i udovica sam.
Prije tri sedmice uselila sam se kod sina i snahe nakon penzionisanja, jer mi je istekao ugovor o najmu. Juče mi je snaha rekla: „Ne možeš očekivati da živiš ovdje besplatno. Ovo nije prihvatilište!“ Moj sin je ćutao.
Ali danas, zamislite moj užas kada sam se probudila i otkrila svoje kofere pored ulaznih vrata. Spakovali su moje stvari i htjeli da odem.
Nasmiješila sam se i nisam reagovala. Uzela sam taksi i otišla.
Ono što moj sin i snaha nisu znali jeste da sam cijelo to vrijeme krišom stavljala novac na stranu kako bih ih iznenadila i kupila kuću u kojoj su živjeli, da prestanu plaćati kiriju.
Nakon što sam se smjestila u hotel, nazvala sam ih. Ostali su u šoku kada sam im otkrila svoj plan. Ali onda sam im rekla da sam sada vidjela njihova prava lica i da mijenjam plan — moja životna ušteđevina više neće ići na kuću za njih, već na krstarenja i putovanja za mene samu. Zatim sam spustila slušalicu.
Moja snaha je odmah nazvala, moleći me da razmislim. Moj sin me preklinjao, govoreći da zapravo nije želio da odem, već da je popustio njenim željama. Rekao je da želi da se vratim, ali ja mu nisam povjerovala.
Slomljeno mi je srce zbog onoga što se dogodilo, ali barem sam naučila važnu lekciju: vrijeme je da stavim sebe na prvo mjesto.
Vaša,
Berta
