Imam 56 godina i jednu kćerku, “Emily”, koja ima 26. Odrasla je bez oca — njen tata je preminuo kad je imala šest godina. Sama sam je podizala i radila više poslova kako bih joj pružila sve: dobre škole, vannastavne aktivnosti, platila sam joj fakultet i prvi stan kako bi “započela život bez dugova.” Uvijek sam je učila da porodica znači međusobnu brigu, pogotovo kako starimo.
Prošle sedmice, tokom razgovora o mojim planovima za penziju, u šali sam rekla nešto poput: “Kad ostarim i izboram se, nadam se da ćeš mi dopustiti da se uselim kod tebe.” Nasmejala se, ali onda je postala ozbiljna i rekla: “Mama, volim te, ali neću biti tvoj njegovatelj. Planiram da živim svoj život, i mislim da nije fer da roditelji to očekuju od djece.”
Ostala sam šokirana. Rekla sam joj da nikad nisam očekivala da mi mijenja pelene, ali sam vjerovala da će postojati neka vrsta podrške — emocionalna, ako ne fizička. Još je jednom potvrdila svoj stav i rekla: “Ne mama, ciklus roditeljskog žrtvovanja ne mora se nastaviti unedogled!” I dodala: “Ali rado ću te posjećivati u staračkom domu!”
Nakon tog razgovora, nisam mogla da prestanem razmišljati o svemu. Mnogo sam žrtvovala za nju. Nikad se nisam ponovo udala. Čak sam odgodila penzionisanje da joj platim postdiplomski studij, a planirala sam joj pomoći i s kaparom za stan sljedeće godine…
Bila sam slomljena. Njene riječi su mi zvučale kao izdaja svega što sam vjerovala da imamo. Zato sam odlučila da okrenem igru.
Sutradan sam je nazvala i rekla joj da, u skladu s granicama koje je jasno postavila, i ja moram da postavim svoje: neću joj pomoći s kaparom za stan. Rekla sam joj da ću je uvijek voljeti, ali da podrška mora biti obostrana. Naljutila se, optužila me da sam manipulativna i da je “kažnjavam” zbog toga što postavlja granice.
Sad mi sestra govori da sam “oružala” svoju podršku i da sam sitničava. Ali ja to ne vidim tako — samo sam uskladila svoje resurse s realnošću koju je moja kćerka jasno postavila.
Jesam li pogriješila?
