Ja (34M) sam u braku sa svojom ženom (35F) već 8 godina. Ona je snažna žena, veoma nezavisna, uvijek gura sebe naprijed. Iskreno, ona je prava snaga — radi dva posla s punim radnim vremenom (remote marketing + freelance consulting) i tako je već posljednjih 5 godina. Zajedno zarađuje oko 160.000 dolara godišnje.
U međuvremenu, ja sam trenutno „između karijera“. Radim nešto freelance grafičkog dizajna i povremene poslove — u dobrom mjesecu zaradim možda 800–1000 dolara, ali je to nestabilno. Još uvijek pokušavam da pronađem sebe, ne radim previše naporno i nikada neću.
Pošto moja primanja nisu stabilna, ona je već više od 5 godina glavni izvor prihoda. Plaća hipoteku, račune, hranu, troškove auta — sve. Živimo u lijepoj kući u pristojnom predgrađu, vozimo dva pouzdana auta i imamo zdravstveno osiguranje zahvaljujući njoj.
E sad, problem je sljedeći. Njeni roditelji stare (srednje 60-e), i ona sa braćom i sestrama redovno skuplja novac za njihovu brigu, održavanje kuće, a nedavno su im čak pomogli da kupe novi auto — moja žena je dala oko 8.000 dolara iz svoje ušteđevine za to. Takođe plaća njihove lijekove, uzima slobodne dane da ih posjeti i slično.
Moji roditelji su istih godina, takođe u penziji i nisu bogati. Žive skromno, ali u posljednje vrijeme su počeli (ne direktno, ali znate kako roditelji to rade) pitati zašto moja žena toliko pomaže svojoj porodici, a ne našoj. Moja majka je jednom čak zajedljivo pitala da li je ona „manje baka“ u našim očima, i vidio sam da ju je to pogodilo.
Pokrenuo sam to pitanje sa svojom ženom — rekao sam da mislim da je fer da ona jednako doprinosi i mojim roditeljima. Ako već može da daje hiljade dolara svojim roditeljima, zašto ne bi pomogla mojima s nekim putovanjem ili popravkom starog krova? Platila je jednom mojoj majci zubarske troškove (oko 1.200 dolara), tako da nije da nikad nije pomogla. Ali u posljednje vrijeme povlači jasnu granicu.
Rekla mi je odlučno da joj je dosta toga da bude jedina odrasla osoba u ovoj vezi. Da ja moram „da se trgnem“ i „da se pobrinem za svoju porodicu“. Rekla je da je odlučila da od sada razdvoji finansije — ja ću biti odgovoran za svoj novac, a ona za svoj.
Iskreno, osjećao sam se izdano. Zar brak nije o zajedništvu? O partnerstvu? Zar nismo rekli „u dobru i u zlu“? Rekao sam joj da bi naš novac trebao biti NAŠ novac — to je, po meni, suština braka. I da su naši roditelji odgovornost oboje.
Ona kaže da je to fer samo ako oboje jednako doprinosimo. Ali kako je to fer? Radim koliko mogu, još sam na svom putu, i podržavam je emocionalno i u kući. Kuham, čistim, obavljam obaveze — zar to ne vrijedi ništa?
Rekla mi je da ljubav nije izgovor da se neko doživotno izdržava, i da ona „odbija da finansira moju grižnju savjesti prema mojim roditeljima“. To me je baš povrijedilo. Ja se trudim. Nisam lijen. Samo još nisam naišao na pravu priliku. I kad je jednom pronađem — vjerujte mi — zapamtiću sve što je rekla i uradila. Ovo neću zaboraviti.
