Zovem se Harper i imam 24 godine. Već šest godina živim sama u gradu i plaćam kiriju. U posljednje vrijeme sve mi je teže da pokrijem rastuće troškove života.
Ali sada je moj otac preminuo i ostavio mi kuću, pa sam zamolila svoju maćehu i njenu kćerku (13) da se isele kako bih se mogla useliti.
Maćeha mi je rekla: „Ovdje živim već 12 godina! Ovo je MOJ dom!“ Zato sam iznijela njihove stvari napolje.
Ali sljedećeg dana, pozvao me očev advokat. Zaledila sam se od šoka kada sam saznala da postoji još jedna klauzula u testamentu — ona koju nisam ranije vidjela.
Prema toj klauzuli, kuća nije samo moja. Zajedničko je vlasništvo između mene i moje maćehe sve dok je ona živa. Tek nakon njene smrti postajem jedini vlasnik.
Sada se ona i njena kćerka vraćaju nazad u kuću. Nakon svega što se dogodilo, iskreno ne mislim da mogu da živim s njima.
Maćeha mi nije krvna rodbina — njena jedina veza sa mnom bio je moj otac, a sada kad ga više nema, ne mislim da bi ona trebala imati ikakva prava. Nisam ja neka humanitarna organizacija!
Jesam li nerazumna što se osjećam ljutito? Cijela porodica kaže da sam bila okrutna što sam izbacila očevu ženu i njeno dijete, ali mislim da sam ja ta koju su svi nepravedno tretirali.
—Harper
izvor: brightside.me
