Čudno je to s ljudskim susretima, pomisli Stela spremajući se za posao. Nadasve tužno s ljudskim sudbinama, sjeti se pjesme starog pjesnika. Možda taj njezin savršeni i živi u gradu, ali ga nikada neće sresti. Ili se, pak, svako jutro s njim mimoilazi, a pušta ga da prot)ci ne okrznuvši njezin život? A što ako je živio davno prije, ili će, pak. okasnjclo doći? E, tuj nih li i izgubljenih duša u vremenu i prostoru -rasturi se Stela, vapeći za privrj enošću, njetnošću i ljubavlju. Možda joj jednostavno nije sudjeno.
Polako je ispijala svoju prvu jutarnju kavu pogledavajući na sat. Još ima dovoljno vremena te mole nesmetano umivati u svom ranojutamjem ritualu. Znala je da neće zakasniti na posao. Uostalom, nikada nije kasnila. Prvenstveno zato jer je uvijek kretala ranije teleći utivati u laganoj šetnji do škole, usput se diveći velebnim kućama. urc£) Uvijek su bile povezane, čak i onda kad su ih odvojili i povjerili različitim udomitcljima. Tada jc Sanja od šoka završila u bolnici, tc su ih ipak vratili u dom gdje su odrastale zajedno.
Da. uvijek su imale jedna dragu, uzdahne Stela. ne usudivši se ni pomisliti što bi bilo da je ostala sama. Istina, daljnji su ih ro£)a:i posjećivali, donosili slatkiše, pozivali u goste, ali s godinama to je bivalo sve rjećfc. Sanja se uvijek brinula o njoj. Čak i kad je izašla iz doma napravila je sve da je uzme k sebi u svoj podstanarski stan. te im je tivot konačno krenuo jednim normalnijim tokom. Sanja je radila, ona išla u Školu… Ali, Sanja jc ubrzo upoznala divnog dečka, udala se, odselila, rodila djecu, prisjećala se Stela, dok si je ona svojim lošim odabirom i pogrešnim odlukama itekako zamrsila i zagorčala život.
