Svako jutro idem istim autobusom na posao. Jednog dana, vidio sam tinejdžera, možda 16 godina, kako ulazi s rancem koji je izgledao pretežak. Niko se nije pomjerio, pa sam ustao i prepustio mu svoje mjesto.
Sljedećeg jutra, ponovo je ušao u autobus, ugledao me i ponudio mi jednu žitaricu u pakovanju (granola bar). Nasmijao sam se i zahvalio, misleći da je to kraj naše priče.
Sedmicu kasnije, ušao sam u autobus osjećajući se užasno nakon teške svađe s šefom dan ranije. Klinac je to očito primijetio, jer se pomakao i tiho upitao: „Jeste li dobro?“
Ne znam zašto, ali ispričao sam mu sve u nekom čudnom, petominutnom izljevu prije nego što sam izašao. On je samo klimao glavom, nije osuđivao, nije prekidao — samo je slušao.
Taj dječak me naučio nečemu što me ni menadžer, ni HR, ni kolege nikad nisu: ponekad je slušanje najmoćniji oblik dobrote.
