Moja trudna kolegica Sara se srušila za svojim stolom u utorak, a niko se nije pomjerio. Ja sam pozvala hitnu pomoć.
Kasnije me je HR pozvao sa strane i rekao da sam „pretjerala“ i da sam „stvorila nepotrebnu paniku na radnom mjestu.“ Dobila sam službenu opomenu.
Zbog toga što sam pozvala hitnu pomoć.
Cijela kancelarija se vratila svojim ekranima.
Sara je te noći izgubila bebu.
Sjedila sam sama u bolničkom hodniku, jer niko drugi nije došao.
Moj šef mi je poslao poruku i pitao da li ću završiti njen izvještaj.
Završila sam izvještaj.
Sara se nikada nije vratila na taj posao.
Ni ja. Dala sam otkaz dvije sedmice kasnije, bez ičega drugog spremnog — uplašena i bez novca.
Prošlo je šest mjeseci tišine.
Onda je stiglo pismo bez povratne adrese.
Unutra je bila jedna fotografija: Sara drži zdravu novorođenu bebu.
Tu je bio i ček koji je pokrivao šest mjeseci moje stanarine, uz poruku:
„Ti si bila jedina koja je potrčala prema meni.
Ovo je sada moj način da ja potrčim prema tebi.“
