„Zašto?“, ponovio je Amar, gledajući starog pekara s mješavinom straha i nade.
Ibrahim je zastao na pragu, držeći kvaku trošnih vrata. Oči su mu bile pune suza koje je godinama vješto skrivao iza grubog lica i mirisa brašna.
„Zato što ti posao tek počinje, sinko. Sutra učimo kako se mijesi hljeb“, rekao je drhtavim glasom, a zatim dodao: „A i red je da popričamo o tvom ocu.“
Duhovi prošlosti u mirisu brašna
Sljedećeg popodneva, čim su se oglasila školska zvona, Amar je dotrčao u pekaru. Vrata podruma bila su otvorena, a Ibrahim je sjedio za onim istim stolom. Pored kutije s natpisom „AMAR — 96 DANA“ stajala je jedna stara, požutjela fotografija i hrpa neotvorenih koverti.
„Sjedi“, rekao je pekar mirno, pokazujući mu na drvenu stolicu.
Ibrahim je duboko uzdahnuo i pružio mu fotografiju. Na njoj su bila dvojica mladića u radničkim odijelima ispred velike industrijske peći u Jesenicama, u Sloveniji. Jedan je bio znatno mlađi Ibrahim, a drugi… Amar je prepoznao tople, umorne oči.
„Moj otac?“, prošaputao je dječak.
„Tvoj otac, Kemal“, potvrdio je Ibrahim. „Prije petnaest godina, kad sam ja otišao raditi u Sloveniju, Kemal mi je bio prvi majstor. Sve što znam o pekarstvu — naučio me tvoj babo. Bio je čovjek koji bi gladnom dao zadnji zalogaj iz usta.“
Tada je Ibrahim ispričao ono što je Selma godinama uzalud pokušavala saznati:
* Prije dvije godine, Kemal je na gradilištu u Sloveniji doživio tešku nesreću kada se na njega obrušila skela. Završio je u bolnici u teškom stanju, mjesecima u komi, bez dokumenata koji su ostali u izgjeloj radničkoj baraci.
* Kada se probudio s teškim posljedicama i djelomičnim gubitkom pamćenja, Kemal je bio smješten u rehabilitacijski centar blizu Ljubljane. Nije imao telefon, nije znao brojeve napamet, ali je u bilježnici imao samo jedno staro ime i adresu: Ibrahima.
* Ibrahim je mjesecima pokušavao pronaći Kemalovu porodicu, ali Selma i djeca su se u međuvremenu preselili u drugi, jeftiniji dio grada, promijenivši stan i brojeve. Krug se zatvorio tek onda kada je Kemalov sin pružio ruku prema istoj onoj korpi s kiflama.
Krug dobrote
Ibrahim je stavio ruku na Amarovo rame.
„Tvoj otac nije pobjegao, Amare. Kemal vas nikada ne bi ostavio. Živ je, oporavlja se i svaki dan pita za vas. Ja sam mu obećao da ću vas naći, a ti si sam ušetao u moju pekaru.“
Te večeri, trošna soba na kraju naselja više nije bila hladna. Ibrahim je donio telefon, spojio poziv i pružio slušalicu Selmi. Zvuk poznatog, iako umornog glasa s druge strane linije izbrisao je dvije godine tuge, laži i srama. Suze koje su te noći tekle bile su suze olakšanja.
Narednih mjeseci, uz Ibrahimovu pomoć i pravnu podršku, Kemal se vratio kući svojoj porodici. Zbog povreda više nije mogao raditi teške poslove, ali pekara je imala novog majstora — i dva nova šegrta.
Svakog jutra prije škole, Amar bi s ponosom oblačio malu bijelu pregaču, učio tajne zanata od oca i Ibrahima, a zatim bi u školu nosio dvije svježe, tople kifle: jednu za sestru Lejlu, a drugu za dječaka iz zadnje klupe za kojeg je znao da ujutro ri
jetko ima doručak.
