Nisam spavala te noći. Ujutro sam Lovru odvela kod svoje sestre, pod izgovorom da moram hitno na teren. Zatim sam sjela u auto i krenula prema Rijeci. Vožnja je trajala predugo, ali moj je um bio kristalno jasan, hladan i potpuno fokusiran.
Točno u 8:55 parkirala sam ispred adrese Ulica Frana Supila 38. Ulaz C. Zvonila sam na interfon bez imena.
Vrata zgrade odmah su škljocnula. Popela sam se na drugi kat. Vrata stana već su bila odškrinuta. Na pragu je stajala žena u kasnim dvadesetima. Nije to bila nikakva filmska zavodnica iz sapunica, već obična, umorna žena. Na njoj je bila ona ista svijetla haljina sa sitnim cvjetićima koju sam noćas vidjela na ekranu.
„Ja sam Martina,” rekla je tiho. „Uđite.”
Prešla sam prag i istog trena prepoznala svaki detalj. Isti stol od masivnog drveta. Ista šalica s tamnoplavim rubom iz koje je navodno pio uredski čaj. Kroz staklena balkonska vrata vidjela se velika ukrasna trešnja u tegli, savršeno pozicionirana da potpuno sakrije metalnu ogradu balkona.
„Živio je ovdje?” pitala sam. Glas mi nije drhtao ni milimetra.
„Posljednja tri mjeseca. Rekao mi je da ste u mukotrpnom procesu razvoda. Da mu ne date viđati sina i da ga financijski uništavate.” Martina je nervozno stisnula ruke, izbjegavajući moj pogled. „Vjerovala sam mu… sve do sinoć. Dok se pakirao, otišao je pod tuš, a telefon mu je ostao na stolu. Zasvijetlio je ekran. Vidjela sam poruku od njegove majke.”
Pružila mi je svoj mobitel. Ekran je prikazivao fotografiju Vedranovog otključanog telefona koju je na brzinu uslikala.
Pošiljatelj: Mama. „Ona glupača nešto sumnja zbog onog cvijeća na videu. Sutra ujutro je odmah natjeraj da ti prebaci onih 12 tisuća za Petrinu ‘kupnju auta’. Moramo izvući taj novac s njenog računa prije nego što shvati da nisi dobio nikakav bonus na projektu jer nisi ni radio. Požuri kući.”
Sve mi se posložilo u jednoj jedinoj, mučnoj sekundi.
Nije bilo nikakvog terenskog projekta. Vedran je uzeo neplaćeni dopust kako bi probno živio s njom. Njegova majka Branka je cijelo vrijeme sve znala. Sve one priče o bonusima, o obiteljskoj pomoći, o hitnim medicinskim troškovima – to je bio razrađen način da iz zajedničkog kućnog budžeta, izričito iz moje ušteđevine i moje plaće, majka i sin financiraju njegov dvostruki život.
„Jutros je otišao ranije,” rekla je Martina, brišući suzu. „Rekao je da mora ići kod odvjetnika riješiti papire za skrbništvo. Tada sam potražila vaš broj. Njegova majka mu je sačuvala vaš kontakt pod lažnim imenom, ali slika na WhatsAppu je ista ona koju ste imali na zidu stana dok ste mi sinoć mahali s ekrana. Shvatila sam sve.”
Iz torbe sam izvadila ključeve svog auta.
„Hvala ti, Martina. Spasila si mi život.”
Vratila sam se u grad prije podneva. Pozvala sam bravara i hitno promijenila bravu. Spakirala sam sve njegove stvari u velike crne vreće za smeće – svaku košulju, svaki par cipela, svaku uspomenu, svaki trag da je ikada živio u tom stanu. Ostavila sam ih naslagane ispred ulaznih vrata na hodniku zgrade.
Oko tri popodne, mobitel je zazvonio. Vedran.
„Ljubavi, stižem za sat vremena! Jesi li spremila Lovru? Gladan sam kao vuk!” rekao je onim svojim lažnim, veselim tonom.
„Lovro je kod moje sestre,” odgovorila sam mirno.
„Zašto? Pa rekao sam da vas vodim na večeru! Čekaj, jesi li barem podignula onaj novac za Petru?”
„Nisam.”
„Zašto nisi?! Pričali smo o tome!” Njegov glas odmah je postao onaj stari, autoritativni i nervozni. „Slušaj, nemoj da se opet svađamo čim uđem u kuću. Vidimo se brzo.”
Nije prošlo ni četrdeset minuta kad se začuo zvuk ključa. Grebanje po metalu. Pokušaj guranja pogrešnog ključa u novu ključanicu. Zatim se začulo agresivno povlačenje kvake.
Snažno lupanje.
„Što je ovo?! Zašto su moje stvari na hodniku?! Otvaraj!”
Otvorila sam vrata taman toliko koliko je dopuštao debeli sigurnosni lanac. Nisam mu dala prostora ni da gurne ruku.
Bio je crven u licu, zadihan, držeći onu istu putnu torbu s kojom je otišao prije sto dana.
„Jesi li ti normalna? Što izvodiš?”
Nisam podigla glas. Samo sam ga gledala ravno u oči, prazno, kao da gledam potpunog stranca.
„Kako je drvo trešnje na balkonu u Ulici Frana Supila?”
Njegovo lice je u sekundi izgubilo apsolutno svu boju. Ruka na kvaki je naglo pala, kao da ga je netko udario u trbuh. Otvorio je usta, ali zvuk jednostavno nije izlazio.
„I molim te,” nastavila sam istim, ledenim tonom, „javi svojoj dragoj majci da od mog novca njena kćer neće kupovati auto, a vas dvoje nećete financirati lažne terenske projekte u Rijeci. A onaj snimak od sinoć, gdje ona kaže da moj sin neće umrijeti ako preskoči kontrolu? Proslijedila sam ga cijeloj vašoj široj obitelji. Čisto da znaju kome su do sada ‘pomagali’.”
„Ljubavi, čekaj… mogu objasniti…” promucao je, očajnički pokušavajući ugurati prste kroz prorez vrata, a oči su mu se ispunile panikom. „To nije kako izgleda, Martina je…”
„Martina je pametnija od tebe,” prekinula sam ga. „Kao i ja.”
Zalupila sam vrata. Okrenula novu bravu dvaput.
Naslonila sam se na hladno drvo, slušajući kako vani, u potpunom rastrojstvu, panično zove svoju majku. Njegov glas bio je sve tiši dok je polako, vukući teške vreće, silazio niz stepenice.
U stanu je vladao savršen mir. Otišla sam u kuhinju, skuhala si čaj i uzela jednu mandarinu. Ogulila sam je polako, s užitkom. Mirisala je na slobodu.
