„Je li istina da ćeš se preseliti Luki u dvorište?“ Petra je to izgovorila tiho, ali dovoljno glasno da se dvije cure kraj prozora okrenu prema meni.
Stajala sam kod ormarića na hodniku škole, s knjigom iz matematike u ruci i osjećajem kao da mi je netko prolio ledenu vodu niz leđa.
„Molim?“
Petra je spustila pogled. „Ma znaš… svi pričaju. Da tvoji grade onaj mali stan iza kuće za tebe i njega. Kao, da ne živite baš zajedno-zajedno, nego… kužiš.“
Nisam kužila. Ili nisam htjela skužiti.
Imala sam sedamnaest godina. Luka je imao osamnaest i živio je dvije kuće dalje. Pozdravili bismo se kad bih išla po kruh, ponekad bismo se našli na stanici jer smo išli u istu školu. To je bilo sve. Ali u našem zagrebačkom naselju očito je i pozdrav dovoljan da ti ljudi slože cijeli život.
Kod kuće je već treći tjedan bilo gradilište. Mama Marija i njezin brat Davor živjeli su sa svojim supružnicima u istoj kući koju su naslijedili od djeda. Dva odvojena kata, zajedničko dvorište, zajednički roštilji nedjeljom i, iskreno, ponekad previše zajedničkih mišljenja o svemu.
Iza kuće su nadograđivali prizemlje. Mali stančić: soba, kupaonica, čajna kuhinja i izlaz na vrt. Sve se radilo brzo, ali bez velike priče. Mama je stalno ponavljala majstorima:
„Molim vas, bez muzike i bez galame. Ne želimo da se sad tu skuplja pola ulice.“
Mislila sam da je samo nervozna zbog novca. Kredita. Računa koji su stizali svaki drugi dan. Nisam znala cijelu istinu.
Kad sam taj dan došla iz škole, zatekla sam mamu kako plače za kuhinjskim stolom. Ispred nje je stajala šalica hladne kave. Tetak Davor hodao je od prozora do vrata, a njegova žena Sanja nervozno je trgala komadić kuhinjske krpe.
„Sad su već došli do škole“, rekla sam i bacila ruksak na pod.
Mama je podigla oči. „Tko?“
„Susjedi. Njihove priče. Govore da se Luka i ja tajno useljavamo u taj stan.“
Tetak je opsovao kroz zube. Mama je samo problijedjela.
„Matea, dušo…“ krenula je, pa stala.
„Nemoj mi reći da ignoriram. Cijeli dan mi se smiju. Jedan dečko me pitao jesam li već izabrala zavjese za ljubavno gnijezdo.“ Glas mi je puknuo na toj zadnjoj riječi. „Što vi uopće skrivate?“
Tada je došla baka Kata. Stajala je na vratima hodnika, sitna u svom starom plavom džemperu. Ruke su joj se tresle, iako je pokušavala sakriti to tako da ih drži prekrižene.
„Ne skrivaju oni ništa zbog tebe“, rekla je. „Nego zbog mene.“
Sjeli su me za stol i rekli mi sve. Baka je zadnjih mjeseci nekoliko puta pala u svom stanu u Trešnjevci. Jednom je ostala ležati skoro dva sata jer nije mogla dohvatiti telefon. Liječnici su rekli da ne smije više biti sama. Srce joj je bilo slabo, šećer nestabilan, a ona je sve umanjivala.
„Neću ja nikome sjediti na glavi“, rekla je tada, ljutito brišući oči. „Imam svoj stan, svoj red i svoj mir.“
Zato su napravili stančić. Da bude blizu nas, a da i dalje može reći da živi sama.
Bilo mi je užasno zbog onoga što sam vikala, ali bijes nije nestao. Samo se promijenio smjer.
„Znači, ja moram trpjeti ponižavanje da bi svi šutjeli?“ pitala sam.
Mama je pokrila lice dlanovima. „Nismo znali da će otići ovako daleko.“
Ali otišlo je. Sljedeće jutro netko je na ogradi flomasterom napisao: „SRETNO MLADENCIMA.“ Tata je to ribao sat vremena, bez riječi. Luka je došao do kapije crven u licu i rekao da je njegov stariji brat čuo priče na poslu.
„Ja nisam nikome ništa rekao, Matea“, promucao je. „Sram me izaći van.“
Mene je bilo sram što sam prvo pomislila da se i on možda smije.
Te večeri mama je nazvala nekoliko susjeda na kavu. Došli su svi, naravno. Gospođa Ruža prva, pa Mirjana, pa čak i gospodin Zdravko koji se inače pravi da ga ništa ne zanima.
Baka je sjedila uz mamu, uspravna koliko je mogla.
„Ovaj prostor nije za djecu“, rekla je. „Za mene je. Jer više ne mogu sama, samo to nisam htjela priznati.“
Nitko nije odmah progovorio. Gospođa Ruža je promrmljala da nisu oni „ništa loše mislili“. Mama ju je pogledala tako mirno da je meni bilo još neugodnije.
„Moja kći je zbog vašeg ništa loše mislili prestala jesti i bojati se odlaska u školu“, rekla je.
Glasine su stale. Ali sada su svi znali za bakino srce, za njezine padove, za to da netko svaku noć provjerava diše li mirno. Kad baka izađe u vrt, zavjese se pomaknu po ulici. Kad ja pričam s Lukom na kapiji, ljudi se prave da zalijevaju cvijeće.
Ponekad mislim da je istina trebala zaštititi nas. A onda shvatiš da neki ljudi ne traže istinu da bi je razumjeli, nego da imaju novu temu za pričanje.
Jesmo li mi stvarno postali toliko mali da nam tuđa bolest i tuđa djeca služe za popodnevnu zabavu?
