„Nemoj mi reći da opet zoveš mamu zbog puknute cijevi.“
Ivana je stajala usred kuhinje u gumenim čizmama, do gležnjeva u mutnoj vodi. Iz stropa je kapalo ravno po starom stolu koji sam dan prije ponosno izbrusio. U ruci sam držao mobitel, a na ekranu je pisalo: Mama.
Nisam se javio.
„Ne zovem je“, promrmljao sam, iako jesam. „Samo… ona zna onog vodoinstalatera iz Krapine.“
Ivana se nasmijala, ali nije to bio smijeh. Bio je to onaj umorni, lomljivi zvuk nakon kojeg znaš da će netko reći nešto što se više ne može vratiti.
„Ti si nas doveo ovamo da pobjegneš od nje. A sad bez nje ne znaš ni vodu zatvoriti.“
Te riječi su me pogodile jače od svega što mi je majka ikad rekla.
Kuća je bila moja djedovina, stara prizemnica na brežuljku iznad Zlatara. Zapuštena godinama. Krov je bio mjestimice zelen od mahovine, prozori klimavi, a iza štaglja je rasla kopriva skoro do ramena. Meni je, međutim, izgledala kao prilika. Kao dokaz da mogu nešto stvoriti vlastitim rukama.
U Zagrebu smo živjeli u podstanarskom stanu na Trešnjevci. Trideset i osam kvadrata, susjedi koji buše nedjeljom, tramvaji pod prozorom i stanarina koja je svake godine rasla. Ivana je radila u računovodstvu, ja u prodaji građevinskog materijala. Navečer bismo sjedili na kauču, šutjeli i gledali serije, preumorni i za razgovor.
Kad sam prvi put rekao da bismo mogli otići u Zagorje, Ivana je dugo šutjela.
„Stvarno misliš živjeti tamo?“ pitala je.
„Ne zauvijek ako ne ide. Ali imamo kuću. Ne plaćamo najam. Uredit ćemo je pomalo. Imat ćemo mir, vrt, svoj zrak.“
Njoj se svidjela ideja vrta. Sanjala je rajčice, lavandu uz stazu i psa kojeg bismo uzeli iz azila. Meni se sviđalo nešto drugo: da više nikome ne moram objašnjavati kako živim.
Posebno majci, Ruži.
Ona je odrasla u toj kući. Znala je svaku pukotinu u zidu i svaki račun koji stiže zimi. Kad sam joj rekao da se selimo, samo je spustila šalicu kave na stol i pogledala me onim svojim mirnim pogledom koji me uvijek iznervirao.
„Marko, ta kuća nije za život bez velikog ulaganja. Nemaš riješenu odvodnju, grijanje je staro, cesta se zimi ne čisti kako treba. A krov… krov je priča za sebe.“
„Znam ja kakva je kuća, mama.“
„Ne znaš. Dolazio si tamo za Uskrs i na berbu. To nije isto kao živjeti tamo u veljači kad nestane struje.“
Tad sam puknuo.
„Ti misliš da ja ništa ne znam. Da sam još onaj klinac kojem nosiš sendviče na fakultet.“
Lice joj se promijenilo. Ne puno, tek joj je pogled pao na stol.
„Ne mislim to“, rekla je tiho. „Samo ne želim da se zaletiš.“
Ali ja sam u svakoj njezinoj riječi čuo kontrolu. Nisam čuo strah. Nisam čuo majku. Čuo sam samo nekoga tko misli da bez nje ne mogu.
Prodali smo Ivanin mali auto, uzeli kredit i krenuli u renovaciju. Prvih mjesec dana bio sam pun energije. Skidao sam stare tapete, vozio se po materijal, učio postavljati knauf preko videa. Susjedi su navraćali, nudili rakiju i savjete koje nisam tražio.
„Moraš ti to sve do cigle, sinko“, govorio bi Stjepan iz kuće niže.
„Ma ne mora“, odgovarao sam, već nervozan. „Vidjet ćemo.“
A onda smo vidjeli.
Iza tapeta je bila vlaga. Iza vlage raspucani zidovi. Kad smo otvorili pod u spavaćoj sobi, našli smo trule grede. Majstor kojeg smo angažirali za krov tražio je gotovo duplo više nego što je prvo rekao jer je, navodno, „stanje katastrofa“. Za priključak boljeg interneta čekali smo mjesecima, a Ivana je dva dana tjedno morala putovati u Zagreb jer nije mogla raditi iz kuće kako smo planirali.
Novac se topio. Kredit, računi, gorivo, materijal, hrana. Svaki odlazak u trgovinu završio bi svađom.
„Ne možemo više kupovati sve najjeftinije“, govorila je Ivana. „Jedemo paštetu i kruh, Marko.“
„Samo dok ne završimo kupaonicu.“
„To govoriš već četiri mjeseca.“
Nisam joj znao odgovoriti. Jer je bila u pravu.
Najgore je bilo kad je došla prva prava zima. Snijeg je zatrpao prilaz, peć je gutala drva kao da ih bacaš u bunar, a ujutro smo se budili s ledom na unutarnjoj strani prozora. Ivana je dobila upalu sinusa, a ja sam se pravio da nije strašno.
Jedne večeri nazvala je Ružu bez da mi kaže. Majka je sutradan došla s vrećicama hrane, domaćim kobasicama i kontaktom čovjeka koji je mogao povoljnije riješiti odvodnju.
Ja sam poludio.
„Nisam te zvao!“ rekao sam joj na dvorištu, dok je Ivana bila unutra.
Ruža je stisnula usne. „Zvala me Ivana. Bila je zabrinuta.“
„Naravno da je zabrinuta kad joj svi punite glavu da sam nesposoban.“
„Marko, nitko to ne govori.“
„Ti govoriš cijeli život!“
Tad je prvi put povisila glas.
„Ja sam te sama odgojila nakon što ti je otac otišao! Radila sam dvije smjene da ti imaš za knjige i tenisice. Ako sam nekad previše pazila, pazila sam jer nisam imala nikoga drugog osim tebe!“
Stajao sam pred njom, mokar od susnježice, i nisam znao što reći. Samo sam osjetio onaj stari dječački bijes, glup i tvrdoglav.
„Nisam više dijete“, rekao sam.
„Znam“, šapnula je. „Ali ti se toliko boriš da to dokažeš meni da više ne vidiš što radiš Ivani.“
Ivana je otišla tri tjedna kasnije. Nije bilo velike scene. To je možda i najgore.
Spakirala je dvije torbe dok sam bio u gradu po materijal. Kad sam se vratio, kuća je bila tiša nego inače. Na stolu je ostavila ključ i poruku: „Voljela sam te, ali ne mogu više živjeti u tvojoj borbi s majkom. U toj kući za mene nikad nije bilo mjesta.“
Nazvao sam je deset puta. Javila se tek navečer.
„Vrati se“, rekao sam. „Sve ću promijeniti.“
S druge strane je dugo šutjela.
„Marko, ja sam te molila da stanemo. Ne da pobijediš. Da stanemo.“
Razveli smo se iduće godine. Kuću još nisam završio. Krov je nov, kupaonica radi, ali u jednoj sobi i dalje stoje kutije koje nisam otvorio. Ruža ponekad dođe na kavu. Sjedimo oprezno, kao dvoje ljudi koji se vole, ali su se negdje usput naučili bojati svake riječi.
Danas znam da me majka nije pokušavala slomiti. A ja sam, pokušavajući dokazati da mogu sam, odbijao svaku ruku koja mi je bila pružena.
Je li čovjek stvarno samostalan ako zbog ponosa izgubi osobu koja ga je najviše voljela? I kako se nauči slušati prije nego što tišina u kući postane preglasna?
