Oglasi – Advertisement
Način na koji danas razgovaramo s djecom, reagujemo na njihove greške i pokazujemo ljubav može imati veliki uticaj na to kakve će osobe postati u odrasloj dobi. Roditelji često vjeruju da su najvažniji dobra škola, uspjeh i materijalna sigurnost, ali emocionalna podrška i osjećaj prihvaćenosti također predstavljaju važne temelje odrastanja. Dijete koje se osjeća voljeno, saslušano i sigurno lakše razvija povjerenje u sebe i druge. Upravo zato svakodnevni postupci roditelja mogu biti značajniji nego što se na prvi pogled čini.
Roditeljstvo donosi mnogo lijepih trenutaka, ali i odgovornosti koje se ne završavaju zadovoljavanjem osnovnih potreba djeteta. Svaka izgovorena riječ, način na koji se rješavaju nesuglasice i reakcija na dječije emocije postaju dio iskustva iz kojeg dijete uči o sebi i svijetu. Iako nijedan roditelj ne može uvijek postupiti savršeno, važno je razumjeti koliko porodična atmosfera utiče na emocionalni razvoj djeteta.
Sadržaj se nastavlja nakon oglasa
Jedna od najvažnijih stvari koju odrasli trebaju prihvatiti jeste da djeca nisu produžetak njihovih neostvarenih želja i ambicija. Svako dijete ima vlastiti karakter, sposobnosti, interesovanja i osjećanja. Zadatak roditelja nije da od njega napravi osobu kakvu je unaprijed zamislio, nego da mu pomogne da razvije svoje potencijale i izraste u samostalnu ličnost.
Djeca ne trebaju savršene roditelje, nego osjećaj da su prihvaćena
U istoj porodici mogu odrastati djeca potpuno različitih osobina. Jedno će biti razgovorljivo, radoznalo i uvijek spremno za druženje, dok će drugo više uživati u tišini i vlastitim mislima. Takve razlike nisu nedostaci koje treba ispravljati, nego dio individualnosti svakog djeteta. Metoda odgoja koja daje rezultate kod jednog djeteta ne mora jednako odgovarati njegovom bratu ili sestri.
Zato je razumijevanje dječijeg temperamenta važan dio roditeljstva. Povučeno dijete ne treba neprestano prisiljavati da bude društveno, kao što ni živahno dijete ne treba posmatrati isključivo kroz njegovu potrebu za kretanjem i istraživanjem. Roditeljska podrška podrazumijeva prepoznavanje osobina djeteta i pomaganje da se one razvijaju na zdrav način.
Posebno je značajno da dijete zna kako roditeljska ljubav ne zavisi od školskih ocjena, sportskih rezultata ili besprijekornog ponašanja. Djeca ponekad griješe, ne ispune očekivanja ili donose odluke s kojima se roditelji ne slažu. U takvim trenucima potrebno je razlikovati neprihvatljivo ponašanje od vrijednosti samog djeteta.
Bezuslovna ljubav ne znači odgoj bez pravila i odgovornosti. Ona znači da dijete ostaje voljeno i onda kada pogriješi, dok roditelj istovremeno postavlja jasne granice i objašnjava posljedice njegovih postupaka. Upravo takva ravnoteža između topline i dosljednosti može doprinijeti osjećaju sigurnosti.
VAŽAN TRENUTAK
Način na koji roditelj reaguje kada dijete pogriješi može biti važna lekcija za njegov budući život. Umjesto ponižavanja ili uskraćivanja ljubavi, potrebno je pokazati da se greške mogu priznati, razumjeti i ispraviti.
Dijete koje odrasta uz podršku može lakše razvijati uvjerenje da neuspjeh nije dokaz njegove bezvrijednosti. Loša ocjena, izgubljeno takmičenje ili nesporazum s prijateljima ne moraju predstavljati veliku ličnu katastrofu. Uz ohrabrenje odraslih, takve situacije mogu postati prilike za učenje i razvoj istrajnosti.
Roditelji često iz najbolje namjere pokušavaju zaštititi djecu od svakog razočarenja. Međutim, stalno uklanjanje prepreka može im uskratiti priliku da samostalno rješavaju probleme. Mnogo korisnije može biti pružiti podršku dok dijete pokušava pronaći rješenje, dopuštajući mu da postepeno razvija samostalnost i odgovornost.
Potiskivanje emocija i previsoka očekivanja mogu ostaviti posljedice
Jedna od čestih odgojnih grešaka jeste uvjerenje da djeca trebaju prestati plakati, ljutiti se ili pokazivati razočarenje čim im odrasli to narede. Emocije su prirodan dio razvoja i njihovo izražavanje ne znači da je dijete slabo, razmaženo ili neposlušno. Mnogo je važnije pomoći mu da prepozna šta osjeća i nauči kako se s tim osjećanjima nositi.
Kada dijete plače, roditelj može pokušati razumjeti razlog njegove tuge, umjesto da odmah zahtijeva tišinu. Kada je ljuto, potrebno mu je objasniti da je ljutnja dozvoljena emocija, ali da udaranje, vrijeđanje i povređivanje drugih nisu prihvatljivi načini njenog izražavanja. Tako dijete postepeno uči razliku između osjećanja i ponašanja.
Posebnu pažnju zaslužuje i pritisak koji nastaje zbog roditeljskih očekivanja. Želja da dijete bude uspješno sasvim je razumljiva, ali problem nastaje kada njegova vrijednost počne zavisiti od rezultata. Neprestano insistiranje na najboljim ocjenama, pobjedama i poređenju s drugom djecom može izazvati osjećaj nedovoljnosti i strah od neuspjeha.
Dijete ne mora biti najbolje u razredu da bi zaslužilo pohvalu. Ne mora pobijediti na svakom takmičenju niti slijediti profesionalni put koji su roditelji zamislili. Mnogo je korisnije prepoznati njegov trud, zalaganje i napredak, čak i kada krajnji rezultat nije onakav kakav se očekivao.
Pohvaljivanje truda umjesto isključivo uspjeha može pomoći djetetu da razvije zdraviji odnos prema učenju i izazovima. Kada razumije da se upornost cijeni, lakše može prihvatiti da određene vještine zahtijevaju vrijeme. Takvo iskustvo može biti dragocjeno i kasnije, kada se suoči sa zahtjevima škole, posla i svakodnevnog života.
ŠIRA SLIKA
Djeca kroz odnos s roditeljima postepeno uče kako doživljavati vlastitu vrijednost, izražavati emocije i reagovati na neuspjeh. Podrška, razumne granice i prihvatanje mogu predstavljati važne zaštitne faktore tokom odrastanja. Ipak, razvoj svake osobe zavisi od više okolnosti, pa se njena budućnost ne može predvidjeti samo na osnovu roditeljskog ponašanja.
U odgoju je zato važno pronaći mjeru između podsticanja i pretjeranog zahtijevanja. Djeci su potrebni izazovi koji odgovaraju njihovim mogućnostima, ali i prostor za odmor, igru i vlastita interesovanja. Kada se čitavo djetinjstvo pretvori u niz obaveza i očekivanja, može ostati premalo vremena za iskustva koja su također važna za razvoj.
Roditelji pritom ne moraju imati odgovor na svaku situaciju. Ponekad je dovoljno saslušati dijete bez trenutnog kritikovanja ili davanja savjeta. Osjećaj da ga neko ozbiljno shvata može mu pomoći da se lakše otvori i sljedeći put kada bude imalo problem.
Vrijeme provedeno zajedno i roditeljski primjer važniji su od skupih poklona
U svakodnevnoj žurbi roditelji ponekad pokušavaju nadoknaditi nedostatak zajedničkog vremena kupovinom igračaka, odjeće ili drugih stvari. Materijalne mogućnosti mogu olakšati porodični život, ali ne mogu u potpunosti zamijeniti razgovor, pažnju i emocionalnu prisutnost. Dijete želi osjetiti da roditelja iskreno zanima ono što mu se događa.
Kvalitetno vrijeme ne mora podrazumijevati skupe izlete ili posebno organizovane aktivnosti. Zajednička šetnja, čitanje priče, pripremanje obroka ili nekoliko minuta razgovora bez ometanja mogu imati veliku vrijednost. Važno je da dijete dobije priliku govoriti o svojim interesovanjima, brigama i malim svakodnevnim doživljajima.
Jednostavno pitanje o tome kako je provelo dan može otvoriti razgovor koji odraslima otkriva mnogo više nego što očekuju. Djeca često ne trebaju odmah rješenje za svaki problem. Nekada im je najvažnije da imaju nekoga ko će ih pažljivo saslušati i pokazati da njihova osjećanja nisu nevažna.
Osim razgovora, snažan uticaj ima ponašanje roditelja. Djeca posmatraju kako odrasli razgovaraju, rješavaju sukobe, odnose se prema drugim ljudima i izvršavaju obaveze. Ako roditelj zahtijeva poštovanje, a sam često omalovažava druge, dijete dobija protivrječne poruke o tome šta poštovanje zapravo znači.
Slično važi za odgovornost, radne navike i odnos prema prirodi. Dijete koje vidi roditelja kako savjesno ispunjava obaveze dobija konkretan primjer odgovornog ponašanja. Kada porodica provodi vrijeme u prirodi i pokazuje brigu prema životinjama i okolini, dijete ima priliku te vrijednosti upoznavati kroz neposredno iskustvo.
Učenje zahvalnosti, skromnosti i solidarnosti također počinje u svakodnevnim situacijama. Nije dovoljno samo govoriti da novac nije najvažniji ako se istovremeno svaka vrijednost mjeri materijalnim stvarima. Djeca lakše razumiju značenje ovih osobina kada ih prepoznaju u postupcima članova porodice.
Ne treba zanemariti ni igru, koja predstavlja važan dio djetinjstva. Kroz slobodnu igru djeca razvijaju maštu, istražuju odnose, pokušavaju rješavati probleme i uče sarađivati. Igra zato nije samo razonoda koju treba dopustiti nakon svih obaveza, nego aktivnost koja ima značajno mjesto u razvoju.
Šta će djeca za dvadeset godina pamtiti iz svog djetinjstva?
Kada djeca odrastu, njihova sjećanja neće se sastojati samo od važnih porodičnih događaja, školskih uspjeha i velikih proslava. U njima mogu ostati i sasvim obični trenuci: način na koji ih je roditelj tješio, strpljenje koje im je pokazivao ili razgovor nakon teškog dana. Upravo se kroz takva svakodnevna iskustva postepeno gradi odnos između roditelja i djeteta.
To ne znači da jedna pogrešna reakcija može odrediti čitav budući život. Roditelji su ljudi koji ponekad izgube strpljenje, donesu pogrešnu odluku ili ne prepoznaju odmah šta je djetetu potrebno. Važno je da budu spremni priznati grešku, izviniti se i pokušati drugačije postupiti kada se slična situacija ponovi.
Takav odnos može djetetu pružiti vrijednu lekciju o odgovornosti i međusobnom uvažavanju. Kada odrasla osoba pokaže da nije nepogrešiva, ali da je spremna popraviti svoje postupke, dijete dobija primjer kako se nesuglasice mogu rješavati bez ponižavanja i odbacivanja.
Uticaj roditeljstva ne završava djetinjstvom. Iskustva iz porodice mogu se kasnije odraziti na način uspostavljanja prijateljstava, partnerskih odnosa i doživljavanja vlastitih sposobnosti. Ipak, na razvoj odrasle osobe utiču i škola, vršnjaci, društvene okolnosti i brojna iskustva koja dolaze nakon odrastanja.
Zbog toga roditelji ne trebaju živjeti u strahu da će svaki njihov postupak izazvati trajne posljedice. Korisnije je pažnju usmjeriti na ono što mogu svakodnevno pružati: sigurnost, dosljednost, razumijevanje i spremnost na razgovor. Takva podrška ne zahtijeva savršenstvo, nego trud i prisutnost.
Za dvadeset godina današnja djeca možda će imati vlastite porodice, poslove i odgovornosti. Ne možemo unaprijed znati kakav će život izgraditi, ali možemo doprinijeti tome da iz djetinjstva ponesu osjećaj da su bila vrijedna ljubavi i poštovanja. Najvažnije što roditelj može pružiti nije savršeno djetinjstvo, nego odnos u kojem dijete zna da nije samo, čak ni onda kada pogriješi.
