DIO 2
Miris baruta u zatvorenoj streljani nije bio ni nalik aromi otvorenih bojišta, ali zrak zasićen dušikom bio je dovoljan da otvori vrata moje samokontrole.
Ispred mene, niz papirnatih silueta lagano se njihao na povjetarcu iz centralnog klima-uređaja.
Pet metara dalje, visoko društvo glavnog grada šaputalo je i ispijalo šampanjac iz čaša od brušenog kristala. Bili su to mladi ljudi odrasli na svilenim plahtama i s višemilijunskim bankovnim računima; mladići čiji su se najveći trijumfi sastojali od kupnje automobila ograničenog izdanja prije njihovog službenog izlaska i mlade žene čija su popodneva provodila u salonima visoke mode kritizirajući one izvan svog kruga.
Nitko od njih nije znao kakav zvuk proizvodi projektil velikog kalibra kada probije ljudsko plućno tkivo.
Nitko od njih nikada nije morao spavati u vlažnom rovu pod nemilosrdnim bombardiranjem, a ugljenisani ostaci njihovog najboljeg prijatelja služili su kao improvizirani rov.
„Pogledaj je, Rodrigo“, prela je Camila, zavlačeći pramen smeđe kose iza uha, nokat joj je bio nalakiran crvenom bojom trešnje. „Koljena joj se tresu. Kunem se, ako ponovno povuče okidač, trzaj će joj slomiti zglob. Zašto je ne zamoliš da se ispriča na koljenima i prekinut ćemo ovu smiješnu situaciju? Kasno je, a imamo rezervaciju u restoranu na vrhu.“
Rodrigo se podsmjehnuo. Taj iskrivljeni, okrutni i samodopadni osmijeh bio je isti onaj koji mi je uputio onog dana kada su naši roditelji potpisali predbračni ugovor.
„Nemoj biti nestrpljiva, lutko“, rekao je, naslanjajući laktove na uglačani drveni pult koji je odvajao red čekanja od mjesta za gađanje. „Volim vidjeti životinje stjerane u kut dok još misle da imaju izlaz. Valeria je oduvijek imala taj izgled tihe superiornosti, kao da je iznad naših zabava i naših života. Fascinantno mi je gledati je kako se trese poput štakora u zamci.“
Zbor servilnog smijeha odjeknuo je njegovim riječima. Rodrigovi prijatelji, bogati paraziti koji su ovisili o građevinskim ugovorima konglomerata Falcón, klimali su glavom poput dobro uvježbanih lutaka.
„Hej, Valeria!“ viknuo je jedan od njih, držeći čašu viskija u lijevoj ruci. „Barem ciljaj ravno naprijed, nemoj pucati u domara na uglu! Životno osiguranje ovog kluba ne pokriva amaterske gluposti!“
Meta broj četiri skliznula je niz metalne tračnice, zaustavivši se petnaest metara dalje.
Osjetio sam kako mi usamljena kap znoja klizi sa sljepoočnice do čeljusti.
Moja desna ruka, u kojoj sam držao standardni klupski Sig Sauer P320, nije drhtala od fizičke slabosti. Tijekom godina aktivne službe u Ghost Unit-u, brigadi za crne operacije granične vojske, mogao sam šest sati bez prestanka držati nepomičnom snajpersku pušku Barrett kalibra .50 usred ledene mećave.
Drhtanje koje mi je izazvao ponižavajući poraz u prvom kolu dolazilo je iz mnogo mračnijeg mjesta.
To je bilo tjelesno sjećanje.
Bio je to odjek prolivene krvi sedamnaest vojnika pod mojim izravnim zapovjedništvom. Časnih muškaraca i žena koji su mi povjerili svoje živote u Sjenovitom prolazu, progutani teškom topničkom zamkom koju je Glavni stožer odlučio staviti pod strogu tajnu kako ne bi okaljao ugled određenih korumpiranih generala.
Zakleo sam se da više nikada neću uzeti oružje u ruke. Nakon što sam potpisao otpusnicu zbog bolesti i vratio se obitelji Montes, obećao sam si da ću zauvijek pokopati poručnicu Valeriu Montes. Moj otac, slijep na moju tugu i ugušen dugovima koje su financijske špekulacije donijele našoj građevinskoj tvrtki, moj povratak je vidio kao puki adut za pregovaranje.
„Prekrasna si, Valeria“, rekao mi je otac tri tjedna ranije, očiju krvavih od alkohola i nesanice. „Obitelj Falcón traži snahu iz tradicionalne loze koja će očistiti Rodrigov buntovnički imidž. Ako se udaš za njega, donirat će kapital potreban da nas spase od bankrota. Budi dobra kći. Smiješite se, slušajte i šutite.“
I šutjela sam. Mjesecima sam dopuštala Rodrigu da me ispali na obiteljskim večerama, tolerirala sam njegove uvrede u trač rubrikama i podnosila sam gledanje njegovih fotografija na kojima s Camilom napušta tajne hotele.
Ali postoji nevidljiva granica u ljudskoj duši koju nitko, ma koliko moćan bio, ne bi se smio usuditi prijeći.
Rodrigo mi je prislonio pištolj na čelo pred pedeset ljudi kako bi zabavio svoju ljubavnicu. Oskrnavio je jedinu svetu zakletvu koja mi je preostala: uspomenu na moje mrtve.
Duboko sam udahnuo. Ustajali zrak industrijskog parka ispunio mi je pluća.
Brojao sam u sebi: tri sekunde udaha, tri sekunde zadržavanja daha, tri sekunde izdisaja.
Moj puls, koji je samo nekoliko trenutaka prije lupao preko 140 otkucaja u minuti o moja rebra, počeo je naglo padati milimetarskom pravilnošću. Osamdeset. Sedamdeset. Pedeset pet.
Magla posttraumatskog stresa nije nestala, ali sam je zarobio u najmračnijem kutku svog vojničkog uma.
—Drugi krug? — upitao je sudac na terenu, stariji muškarac u maslinastozelenom prsluku i štitnicima za uši oko vrata, vidno nelagodan zbog otrovne atmosfere u prostoriji.
„Druga runda“, rekao je Rodrigo, nježno gurajući Camilu prema liniji gađanja. „Ponovimo lekciju. Dvadeset hitaca u fiksnu siluetu na dvadeset metara.“
Camila je istupila naprijed, njišući bokovima. Nosila je uske kožne hlače i majicu bez rukava. Rodrigo se smjestio iza nje, pritišćući prsa uz njezina leđa proračunatom sporošću kako bi se uvjerio da je gledam.
Stavio je ruke na Camiline, ispravljajući njezin stisak na ručki.
„Diši mirno, dušo“, šapnuo je, glasom dovoljno glasnim da odjekne tihom sobom. „Usredotoči se na središnji križ. Tisuću puta si elegantnija i sposobnija od bilo koje pale nasljednice.“
Camila se djetinjasto nasmijala i povukla okidač.
Prvi hitac prekinuo je tišinu. Metak kalibra devet milimetara probio je vanjski prsten osmice.
„Bravo!“ vikali su s kauča.
Rodrigo je lagano prilagodio kut cijevi, podupirući Camiline ruke čvrstoćom iskusnog strijelca. Pritisnuli su okidač u kontroliranim rafalima od po dva hica.
Prasak. Prasak.
Zlatne mahune su se raspršile po tepihu, zveckajući poput vrućih novčića.
Devet. Devet. Deset. Deset. Osam.
Raspored gađanja bio je redovit i čist. Rodrigo nije bio novak u civilnom sportu. Godinama je trenirao u najskupljim privatnim klubovima u Europi i hvalio se trofejima iz praktičnog gađanja na društvenim mrežama. Za bogatog civila s previše slobodnog vremena, njegova tehnika graničila je sa savršenstvom.
Kad se zatvarač pištolja zablokirao unatrag, što je pokazalo da je spremnik prazan, Rodrigovi prijatelji su prasnuli u oduševljeni pljesak.
Sudac je pritisnuo gumb na upravljačkoj ploči. Tračnica je prenijela papirnatu metu do pulta.
—Dvadeset udaraca—izjavi sudac profesionalnim tonom—. Sto sedamdeset i osam bodova od mogućih dvjesto. Tri izravna pogotka u središte srca. Izvrstan cilj.
Camila je skočila Rodrigu u zagrljaj, obavila mu ruke oko vrata i poljubila ga u usne drskim zvukom.
„Savršeno smo to napravili, ljubavi moja!“ uzviknula je piskutavim glasom. „Ozbiljno sumnjam da će gospođica Montes uopće moći pogoditi metu na ovoj udaljenosti. Ako je dobila četiri boda na petnaest metara, na dvadeset metara će vjerojatno sama sebi pucati u stopala.“
Rodrigo ju je samodopadno pogladila po struku, a zatim okrenula glavu prema meni. U njegovim crnim očima sjala je apsolutna okrutnost grabežljivca koji vjeruje da ima plijen u čeljustima.
„Tvoj red, Valeria“, rekao je prekriživši ruke. „Dopusti mi da te podsjetim na uvjete: ako ne pobijediš mojih 178 bodova, ova runda je moja. A s dvije izgubljene runde, ugovor za zapadnu zonu danas se raskida. Tvoj otac morat će proglasiti bankrot prije petka. Osim, naravno, ako odmah ne potpišeš obalno zemljište uz zaljev i ispričaš se što si mi uzalud trošila vrijeme.“
Napravio sam korak naprijed.
Moje mekane kožne mokasine nisu stvarale ni najmanji zvuk na linoleumskom podu.
Prestao sam gledati Rodriga. Prestao sam gledati Camilu. Prestao sam primjećivati samodopadna lica gledatelja.
U jeziku rata, civilni neprijatelji ne postoje; postoje samo statičke mete, balističke varijable i točka udara.
Prišao sam stolu s opskrbom. Na zelenom stolnjaku ležao je moj dodijeljeni poluautomatski pištolj, kutija s omotačem za obuku i tri prazna spremnika.
„Gospođice Montes“, sutkinja je ljubazno šapnula, naginjući se prema meni s očitim suosjećanjem. „Ako se ne osjećate dobro, možete zatražiti medicinski time-out. Imate pravo na petnaest minuta odmora prema klupskim propisima. Izgledate vrlo blijedo.“
„Dobro sam, gospodine policajče“, odgovorio sam.
Moj je glas zvučao potpuno drugačije. Nije to bio onaj meki, oklijevajući i pokorni ton koji sam koristila posljednjih nekoliko mjeseci na društvenim okupljanjima. Bila je to suha, metalna naredba, lišena ikakvih emocija.
Stari sudac je trepnuo, zbunjen trenutnom promjenom u mom pogledu.
Oči vojnika koji je svjedočio smrti nisu poput očiju dame iz salona. To su slijepi bunari koji proždiru vanjsko svjetlo.
Uzeo sam prazan spremnik u lijevu ruku. Desnom sam skupljao metke jedan po jedan.
Pokret je bio toliko brz i mehanički da nitko u promatračnici nije mogao registrirati savršenstvo kojim su moji palčevi gurali projektile u unutarnju oprugu: ritmički, konstantan klik, bez ijedne milisekunde oklijevanja između metaka. Dvadeset projektila ubačeno je u cijev za manje od deset sekundi.
Umetnuo sam spremnik u dršku pištolja. Zvuk zatvarača odjeknuo je oštrim, zaglušujućim klikom: klak-klak.
Podigao sam oružje desnom rukom. Nisam koristio klasični Weaverov stav za sportsko gađanje koji je koristio Rodrigo, niti pretjerani Isosceles stav koji uče na rekreativnim tečajevima.
Zauzeo sam stav gađanja specijalnih snaga u urbanoj borbi: nisko težište, ramena lagano prema naprijed kako bih apsorbirao trzaj o mišićnu masu trupa, oba oka otvorena kako bih održao periferni vid netaknutim.
Iz odmorišta se djevojka iz Camiline grupe podrugljivo nasmijala:
—Pogledajte kako stoji! Izgleda kao ukočena drvena lutka. Čak ni ne zatvori jedno oko da nacilja!
Rodrigo se namrštio. Prvi put tog poslijepodneva, tračak sumnje preletio mu je preko lica. Znao je osnove rukovanja oružjem, ali nešto u savršenom položaju mojih ruku nije se uklapalo u sliku žene koju je mjesecima ponižavao.
“Pucajte po volji kad budem spreman!” objavio je sudac.
Nisam čekao ni sekunde.
Kažiprstom sam milovao okidač. Mozak mi je u djeliću milisekunde izračunao udaljenost od dvadeset metara, kompenzaciju za fluorescentno svjetlo na stropu i milimetarski precizan hod opruge udarne igle.
Prasak.
Prvi pucanj bio je čisti udar groma.
Bang. Bang. Bang.
Nije bilo pauza između hitaca kako bi se provjerilo gdje je metak ušao. Nije bilo konzultacija s publikom, niti nesigurnih pogleda. Moj desni zglob ostao je ukočen poput lijevane željezne šipke, apsorbirajući trzaj hipnotičkim ritmom.
Bang. Bang. Bang. Bang.
Vatra je bila neprestana, neumoljiva, tempirana poput otkucavanja sata za rušenje. Dvadeset detonacija slijedilo je jedna za drugom u manje od osam sekundi, ispunjavajući mali hodnik zaglušujućom olujom baruta i užarenih čahura koje su se odbijale od akrilne pregrade.
Kad se zatvarač pištolja vratio u svoj konačni zaključani položaj, zrak je bio toliko gust da mi se plavičasti dim dizao iznad lica.
Spustio sam cijev pištolja pod strogim kutom od četrdeset pet stupnjeva u odnosu na tlo, s kažiprstom potpuno ispruženim duž okidača, savršeno poštujući univerzalni standard taktičke sigurnosti.
Tišina koja je zavladala prostorijom bila je toliko jaka da je zujanje ventilacije zvučalo poput turbine aviona.
Nitko se nije smijao. Nitko nije podigao čašu šampanjca.
Camilina su usta bila otvorena, na pola puta izgovaranja još jedne uvrede, ali joj se smrzlo u grlu.
Sudac je glasno progutao knedlu. Vidljivo drhtavim rukama pritisnuo je gumb na električnoj ploči kako bi naciljao metu s udaljenosti od dvadeset metara.
Zujanje elektromotora koji je prenosio bijeli papir po tračnicama zvučalo je kao produžena agonija.
Kad se tribina zaustavila pokraj vatrene linije, publika je u morbidnom nevjerici istegnula vratove naprijed.
Meta nije imala dvadeset udara razasutih duž različitih koncentričnih krugova.
U točno središtu papirnate ljudske figure, na malom crvenom križu koji je označavao srce, nalazila se jedna, savršena crna rupa veličine novčića. Rubovi papira bili su spaljeni i poderani prema unutra.
Dvadeset metaka kalibra devet milimetara prošlo je kroz istu rupu, jedan za drugim, proždirući karton u balističkom grupiranju kakvo se može postići samo nakon ispaljivanja stotina tisuća metaka bojeve municije.
—Pogodak… — sučev glas je drhtao, prekidajući se od zaprepaštenja—. Dvjesto bodova od dvjesto. Jedan, grupirani udarac u alfa vitalnu zonu.
Sudac je podigao pogled s novina i zurio u mene ne kao član kluba, već kao što civil gleda oklopni ratni tenk koji je upravo ušao u njegovu dnevnu sobu.
—Gospođica Montes pobjeđuje u drugom krugu.
Rodrigo je nehotice napravio korak unatrag, udarivši leđima o rub stola za odmor. Čaša koju je njegov prijatelj držao s lijeve strane iskliznula mu je iz prstiju, razbivši se o pod uz tresak oštrih krhotina i prolivenog pića.
„To je namještaljka!“ Camila je iznenada vrisnula, trgnuvši se iz početnog šoka i potrčavši prema pultu, lica crvenog od bijesa. „Nemoguće je! Ta je meta već bila oštećena! Čak ni nacionalni olimpijski prvaci u streljaštvu ne mogu napraviti niti jednu rupu na dvadeset metara s običnim službenim pištoljem! Zahtijevam da provjerite metu!“
„Začepi, Camila“, naredio je Rodrigo tihim, napetim i ledenim tonom.
Rodrigov pogled više nije imao onaj nekada pokroviteljski podrugljiv izraz lica. Zjenice su mu bile raširene, uprte u moje ruke. Promatrao je kako rukujem praznim oružjem: kako glatkim pokretom palca vadi spremnik, kako vizualno provjeravam je li cijev prazna dvostrukim povlačenjem zatvarača i kako stavljam pištolj na stol, okrenut u sigurnom smjeru, bez ikakvog metalnog zvuka.
Te se geste ne uče u djevojačkim akademijama. Te mišićne navike se ne improviziraju.
Pripadali su nekome tko je godinama spavao s pištoljem ispod jastuka.
„Tko si ti zapravo?“ upitao je Rodrigo promuklim glasom, praveći korak prema meni.
Držala sam pogled uprt u njegove tamne oči. Na mom licu nije bilo mržnje; mržnja zahtijeva utrošak emocionalne energije koju elitni strijelac nikada ne troši na nebitnu metu. Postojala je samo apsolutna hladnoća, prostrana i pusta poput tundre.
„Ja sam osoba kojoj si prije dvadeset minuta prislonio top na glavu, Rodrigo“, rekao sam mirno. „I prema tvojim pravilima, rezultat je izjednačen na jednu rundu za svakoga. Treća runda čeka.“
Ranjeni ponos razmaženog nasljednika je opasan otrov.
Rodrigo je tako čvrsto stisnuo šake da su mu zglobovi pobijeljeli. Šaputanje iza njega drastično se promijenilo. Njegovi takozvani prijatelji više mu se nisu rugali; sada su izmjenjivali neugodne poglede, shvativši da javno poniženje kojem su došli svjedočiti dramatično mijenja strane.
„Ovo nije gotovo!“ zarežao je, grubo odgurnuvši Camilu u stranu. Spotaknula se u visokim potpeticama i morala se nasloniti na zid da ne padne, gledajući ga s pakošću i nevjericom. „Treći krug neće biti sa statičkim pištoljima. To je dječja igra.“
—Početna pravila određivala su standardne propise strelišta— odlučno se umiješa sudac. — Precizni pištolj.
„Do vraga sa standardnim propisima!“ prasnuo je Rodrigo, izvukao novčanik iz unutarnjeg džepa svog odijela talijanskog dizajna i gurnuo crnu kreditnu karticu na klupski pult. „Ja sam platinasti član i većinski dioničar ovog odmarališta. Želim da se Sektor B odmah otvori. Dinamičko taktičko gađanje jurišnom puškom. Ako je gospođica Montes toliko talentirana s pištoljima koliko tvrdi, neka dokaže da može trčati i pucati na pokretne siluete u okruženju balističkog stresa.“
Tišina se vratila u sobu, teška i gusta.
Sektor B bio je podzemni prostor za obuku zatvorenog kruga izvorno dizajniran za obuku specijalnih snaga Metropolitanske policije i visokorangiranih privatnih zaštitarskih timova. Sadržavao je uske hodnike, crvena stroboskopska svjetla koja su simulirala noćnu borbu, betonske barikade i nasumično iskačuće mete koje su se pojavljivale na djelić sekunde.
Greška u tom krugu s bojevom municijom mogla bi koštati uda ili života.
„Rodrigo, smiri se“, šapnuo je jedan od njegovih rođaka, oprezno mu se približavajući. „Nema potrebe ići tako daleko. Ako Valerijin otac sazna, bit će problema s upravnim odborom…“
„Rekao sam, otvori Sektor B!“ zaurlao je Rodrigo, otkopčavajući gornja dva gumba svoje bijele košulje, lice mu se iskrivilo od poniženja. „Ili ćeš sada odustati, Valeria? Ako daš ostavku, priznaješ svoj konačni poraz. Dajem ti priliku da odeš s napola potpisanim ugovorom za Zapadnu zonu ako predaš lučko zemljište i zauvijek napustiš glavni grad. Ne moraš riskirati da ti zalutali komadić unakaže lijepo lice.“
Pogledao sam crnu kreditnu karticu koja je ležala na drvetu. Zatim sam pogledao prema oklopljenom hodniku koji je vodio do katakombi Sektora B.
Mala, gotovo neprimjetna iskra žive vatre zapalila se duboko u mojim grudima.
Jurišna puška. Taktičko okruženje bliske borbe. Zvuk metalnih meta koje padaju pod neprekidnu vatru.
Vjerovao je da me uvlači u svoju smrtonosnu zamku.
Nisam shvaćao/la da otvaram vrata vlastitog doma.
„Cijeli ugovor za Zapadnu zonu“, rekao sam, lagano podižući bradu. „Potpuni oprost navodnog duga koji je moj otac napravio vašim fiktivnim tvrtkama putem ovjerenog dokumenta koji ste vi potpisali ovdje prije dolaska. I jedna dodatna klauzula.“
Rodrigo je sumnjičavo suzio oči.
— Koja klauzula?
„Neopozivo poništenje našeg braka“, odgovorila sam, gledajući ga ravno u oči. „Ne želim da se tvoje ime ikada više izgovori u istoj prostoriji s mojim do kraja našeg života. Ako pobijedim, oslobađaš me svih pravnih, financijskih i društvenih veza.“
Camila je otvorila usta od ogorčenja, ali Rodrigo je podigao ruku da je ušutka. Ponos Falcónovog nasljednika bio je toliko napuhan godinama nekažnjivosti da je njegov mozak odbijao prihvatiti statističku mogućnost poraza.
„Gotovo“, prezrivo je pljunuo. „Ali ako izgubiš, Valeria, bit ćeš moja žena sljedeći tjedan. I uvjeravam te, osobno ću se pobrinuti da do kraja života požališ svaku sekundu svog prkosa. Potpiši papire.“
Za manje od petnaest minuta, korporativni odvjetnik koji je uvijek pratio Rodriga na njegovim privatnim veseljima sastavio je pravni dokument na elektroničkom tabletu. Oba digitalna potpisa registrirana su pod javnim pečatom autentičnosti koji je odvjetnik posjedovao na temelju svog položaja pomoćnog javnog bilježnika.
Cijela grupa se spustila spiralnim stubištem od armiranog betona u podrum sektora B.
Miris je ovdje bio drugačiji. Podzemna vlaga, mast teškog oružja i duboki odjek ojačanih čeličnih ploča koje su oklopljivale zidove.
Stropna svjetla bila su prigušene, vojnički grimizne boje. Na kraju glavnog hodnika, niz pregrada od šperploče simulirao je unutrašnjost zgrade koju su zauzeli pobunjenici.
Oružar kompleksa, umirovljeni dočasnik s dubokim ožiljkom preko lijevog obraza, čekao nas je pokraj dvije civilne puške AR-15 na platformi modificirane za brzo sportsko gađanje, kalibra .223 Remington, s holografskim nišanima s crvenom točkom.
Čovjek nas je gledao umornim i strogim očima.
„Deset pokretnih meta na stazi“, promuklo je objasnio oružar. „Svaka meta će se pojaviti samo sekundu i pol. Svaki pogodak u neborbenoj zoni ili svaki promašeni hitac oduzet će dvadeset bodova. Staza se završava na vrijeme. Tko god ima najveći rezultat u najkraćem vremenu pobjeđuje u rundi.“
Rodrigo je uzeo prvu pušku. Nervoznim, ali energičnim pokretima namjestio je svoj lagani taktički prsluk. Njegovi su se prijatelji smjestili iza neprobojnog prozora za promatranje na drugom katu, promatrajući labirint poput gledatelja u drevnom rimskom cirkusu.
„Pustit ću te prvog da vidiš kako se to radi u stvarnom svijetu, Montes“, rugao se Rodrigo, puneći pušku oštrim udarcem dlana o zakrivljeni spremnik. „Pokušaj da ti se ne zavrti u glavi od crvenog svjetla.“
Elektronička štoperica ispustila je tri silazna zvučna signala.
Bip. Bip. Bip. Bip!
Rodrigo je jurnuo prema prvom uglu. Kretao se brzo i agresivno. Dok je zaobilazio prvi drveni zid, mehanička silueta skočila je sa stropa.
Prasak. Prasak.
Dva pucnja iz puške probila su tamu. Meta je pala s metalnim udarcem. Rodrigo se pomaknuo prema sljedećem zaklonu, naslonivši ramena na zid.
Pojavila se druga meta, nenaoružani civil, a iza njega neprijateljska figura. Rodrigo je oklijevao djelić sekunde, namjestio cijev i opalio. Metak je okrznuo rub civila prije nego što je pogodio neprijatelja.
Tijekom cijelog kruga, disanje mu je postajalo teško i čujno kroz interfon u sobi. Bijesno je pucao, praznivši spremnik dok se teturao prema izlazu iz labirinta.
Kad je prešao ciljnu liniju, prsa su mu se silovito dizala i spuštala, okupana znojem.
Digitalni zaslon iznad oklopnog prozora treperio je nekoliko sekundi prije nego što je prikazao podatke:
Vrijeme: 42 sekunde.
Pogođeni ciljevi: 8 od 10.
Kazne: 1 promašena neborbena meta (-20 bodova).
Konačni rezultat: 140 bodova.
S gornjeg balkona, Camila je počela frenetično pljeskati zajedno s ostalim laskavcima.
„Nevjerojatno vrijeme, Rodrigo!“ viknula je. „Četrdeset dvije sekunde su rekord ovog kluba! Da vidimo hoće li djevojka s klavirom uopće moći napuniti taj pištolj, a da ne padne na lice!“
Rodrigo je bacio zadimljenu pušku na oružarev stol, smiješeći se od uha do uha. Obrisao je čelo nadlanicom i pogledao me s prezirom.
„Prebrodi to ako možeš, Valeria. Evo ti savjet: nemoj toliko žuriti na trećem zavoju, stroboskop vara. Iako sumnjam da ćeš uspjeti prijeći prvu prepreku.“
Nisam mu odgovorio ni jednu riječ.
Prišao sam oružaru. Stari vojnik s ožiljkom na obrazu pružio mi je drugu pušku.
Naši su se pogledi na trenutak sreli.
Čovjek je stajao nepomično. Njegove iskusne oči spustile su se na moje ruke. Primijetio je otvrdnule žuljeve na unutarnjoj strani mog desnog kažiprsta, ožiljak u obliku polumjeseca na mom lijevom zapešću od remena teške snajperske puške i jezivu tišinu mog disanja.
„Pukovnija?“ šapnuo je oklopar tako tiho da sam ga samo ja mogao čuti.
—Osma granična izviđačka bojna—odgovorio sam gotovo nečujnim mrmljanjem. —Jedinica duhova.
Stari vojnik otvorio je oči sa mješavinom strahopoštovanja i suzdržanog užasa. Bez riječi više, lagano je ispravio ramena, pružio mi pušku i napravio korak unatrag, spuštajući glavu s najčišćim vojničkim poštovanjem koje veteran iskazuje preživjelom u smrti.
Namjestio sam uvlačivi kundak oružja na točnu udaljenost od ramena. Provjerio sam poravnanje holografske crvene točke jednim treptajem. Nisam nosio teški taktički prsluk; samo svilenu košulju i lanene hlače.
Hodao sam prema startnoj liniji.
Tajmer je započeo odbrojavanje.
Pip. Pip. Pip.
S posljednjim zviždukom, prestala sam postojati kao Valeria Montes.
BIP!
Nisam trčao nepravilno kao Rodrigo. Kretao sam se hodom duha: peta-taban-prsti, držeći pušku u savršeno horizontalnoj ravnini, kao da mi je tijelo oklopna giroskopska kupola.
Skrenuo sam u prvi zavoj brzinom koja je prkosila percepciji gledatelja.
Prva meta je skočila.
Prasak. Jedan hitac točno u središte čela siluete. Meta je pala prije nego što se uopće dovršila odmotavati.
Napredovao sam ne zaustavljajući se ni na milimetar. Drugi kut otkrio je neprijateljsku metu iza civilnog taoca.
Nije bilo oklijevanja. Niti sekunde kalkuliranja. Moje se tijelo nagnulo naprijed pod kutom od četrdeset pet stupnjeva tečnim bočnim korakom.
Pras. Projektil je probio neprijateljev stražnji dio vrata, prošavši manje od dva centimetra od taočevog ramena ne dodirujući civilni karton.
U staklenoj kutiji, uzvici ohrabrenja iznenada su utihnuli.
Moji su pokreti bili smrtonosni ples matematičke preciznosti. Dok je Rodrigo u panici ispalio dva ili tri metka po meti, ja sam svaku metu uništio jednom, neumoljivom detonacijom.
Pras. Bijela trica oborena.
Bang. Bijela četvorka neutralizirana.
Bum. Meta pet uništena u bočnom kretanju iz zraka.
Ušao sam u područje crvenog svjetla osvijetljenog stroboskopom. Za civila, treperenje bljeskova dezorijentira i prži mrežnicu. Za operativca crnih operacija obučenog za čišćenje podzemnih tunela bez noćnog vida, sjene su saveznici.
Zatvorio sam jedno oko tijekom bljeskova kako bih sačuvao akomodaciju zjenica i nastavio sam prelaziti preko sektora cijevi pištolja kao da mogu vidjeti kroz šperploču.
Bang. Bijela šestica.
Bang. Bijela sedmica.
Bang. Bijela osmica.
Stigao sam do posljednjeg hodnika. Posljednje dvije mehaničke mete iskočile su istovremeno s suprotnih krajeva, simulirajući istovremenu unakrsnu zasjedu posebno osmišljenu tako da strijelac mora odabrati jednu i dobiti vremensku kaznu za drugu.
Lijeva mi je ruka na djelić sekunde otpustila rukohvat, palcem namjestila prekidač za paljbu na kontrolirani rafal i ponovno sam prislonila oružje na rame.
Moje se tijelo vrtjelo na peti poput čeličnog kompasa.
Bang-bang. Lijeva meta je pala.
Trenutni okret od 180 stupnjeva oko osi kuka.
Bang-bang. Desna meta se srušila na gumeni pod.
Prešao sam ciljnu liniju s cijevi okrenutom prema tlu i palcem koji je uz tihi klik postavio osigurač oružja u okomiti položaj.
Puls mi je još uvijek bio pedeset pet otkucaja u minuti. Disanje mi je jedva pomicalo ovratnik košulje.
Elektronička ploča s rezultatima na oklopnom staklu brzo je bljeskala.
Vrijeme: 16 sekundi.
Pogođeni ciljevi: 10 od 10.
Kazne: 0.
Konačni rezultat: 200 bodova.
Sektor B progutala je smrtna tišina.
U gornjoj promatračnici, Rodrigovi prijatelji izgledali su poput kipova od soli. Camiline su ruke bile stisnute na metalnoj ogradi, a oči su joj bile raširene od užasa dok je shvaćala da je sve što su mislili da znaju o meni bila monstruozna laž.
Rodrigo je bio bijel kao kreda. Koljena su mu se činila kao da su se savila za pola centimetra, prisiljavajući ga da se drhtavom rukom nasloni na čelični okvir vrata.
„Šesnaest sekundi…“ promucao je, glasom potpuno slomljenim od šoka. „To je… to je nemoguće. Rekord taktičke policijske snage na ovom krugu je dvadeset pet sekundi. Nitko ne može uništiti deset meta u šesnaest sekundi bojevom vatrom.“
Polako sam prišao oružarevom stolu. Spustio sam pušku s pobožnom nježnošću.
Iskusni oružar stajao je mirno ispred mene i dubokim glasom koji je odjekivao od armiranobetonskih zidova rekao:
—Drugi krug osvojila je gđica Montes. Ukupni rezultat: dva kruga prema jedan u korist Montes.
Pogledao sam Rodriga. Njegovo isprekidano disanje i divlji pogled ispunili su me dubokim sažaljenjem. Nije to bila mržnja; to je bilo sažaljenje koje čovjek osjeća prema razmaženom djetetu koje se igralo šibicama blizu spremnika goriva i upravo vidjelo kako mu svijet pred očima plamti.
„Ostale su još dvije runde, Rodrigo“, rekla sam mirno, gotovo majčinski u toj hladnoći. „Ali ako se sjetiš uvjeta koje si sam postavio na početku pred svim svojim prijateljima: ‘Trebaš pobijediti samo u jednoj rundi da bi pobijedio u cijelom dvoboju.’ Već sam pobijedila u dvije.“
Rodrigova čeljust je počela vidljivo drhtati. Hladan znoj natopio je ovratnik njegove talijanske svilene košulje, uništavajući mu aristokratsko držanje.
„Ti… ti si me prevario“, promucao je, povlačeći se prema spiralnom stubištu kao da se boji da bih mogao podići oružje protiv njega. „Ti si prokleti špijun. Obitelj Montes… tvoj otac mi je rekao da si posljednje četiri godine studirao književnost i povijest umjetnosti u Francuskoj. Sve je to bila varka da mi ukradu ugovore!“
Tihi, gorki smijeh oteo mi se s usana.
„Moj otac čak ni ne zna u kojem sam dijelu svijeta pokopan dok je on rasipao obiteljsko bogatstvo po kockarnicama na Jugu“, odgovorio sam, praveći korak prema njemu. „Moj otac je vjerovao u ono što je trebao vjerovati da bi održao svoj društveni položaj. Ali ti, Rodrigo… uperio si mi pištolj u glavu iz zabave.“
Polako sam se penjao stepenicama spiralnog stubišta, prisiljavajući ga da se korak po korak povlači pred neumoljivim napredovanjem moje figure.
— Natjerao si svog ljubavnika da mi udiše dim u lice. Rugao si se mojoj slabosti. Mislio si da me možeš zdrobiti potplatima svojih skupih cipela jer si pretpostavio da su pristojnost i šutnja sinonimi za pokornost.
Vratili smo se u glavnu dvoranu gornje zgrade. Gosti iz visokog društva povukli su se dok smo prolazili, kao da se Crveno more razdvaja. Nitko se nije usudio pogledati me u oči.
Došao sam do stola na kojem je ležala ploča s pravnim dokumentom koji je potpisao pomoćni bilježnik.
Podigao sam uređaj lijevom rukom i uključio ga. Na zaslonu se prikazao službeni neopoziv digitalni certifikacijski pečat:
Ugovor za zapadnu zonu: prenesen na Montes Investments.
Korporativni dug obitelji Montes: u potpunosti otpisan kao kompenzacija za privatnu sportsku arbitražu.
Zaruke između Rodriga Falcóna i Valerije Montes: formalno razvrgnute bez prava na naknadu štete.
Okrenuo sam ekran prema javnom bilježniku koji je drhtao blijed u kutu.
„Prenosi li se dokument na servere Središnjeg javnog registra, gospodine?“ upitao sam s ledenom uljudnošću.
Čovjek je tri puta kimnuo glavom kao da se boji za svoj život.
— D-da, gospođice Montes. Digitalni potpis gospodina Falcóna ovjeren je njegovom korporativnom lozinkom prije nego što je otišao u Sektor B. Ima trenutnu i punu pravnu valjanost. Više se ne može opozvati, čak ni sudskim nalogom.
Pogledao sam Camilu. Žena se pokušala sakriti iza Rodriga, ali nasljednik je bio toliko zapanjen da nije ni ispružio ruku da je zaštiti.
„Tvoj parfem još uvijek miriše na jeftinu cigaretu, Camila“, rekla sam mirno. „Uživaj u Rodrigovom društvu. Počevši od danas, morat ćeš mu pomoći objasniti ocu zašto je konglomerat Falcón upravo izgubio najunosniji ugovor desetljeća od djevojke koja je navodno znala samo svirati klavir.“
Podigla sam svoju torbicu koja je ležala na jednoj od bijelih kožnih fotelja.
Prije nego što sam prošao kroz izlazna vrata na parkiralište, zastao sam ispod masivnog drvenog dovratnika. Lagano sam okrenuo glavu i posljednji put u životu pogledao Rodriga.
Veliki gospodar glavnog grada, najarogantniji mladić poslovne elite, stajao je usred prazne sobe, zgužvane košulje, očiju vlažnih od nemoćnog bijesa, a pogled uprt u tepih na podu gdje su još uvijek ležale zlatne čahure mojih metaka.
„Sljedeći put kad budeš imao pištolj u rukama, Rodrigo“, rekao sam, pazeći da svi prisutni jasno čuju moje posljednje riječi, „pazi da znaš u koga ga uperiš. Jer na ovom svijetu postoje ljudi koji pucaju iz zabave… i postoje ljudi koji su naučili pucati kako bi domovina mogla nastaviti mirno spavati.“
Otvorio sam neprobojna staklena vrata i izašao na svježi večernji zrak.
Vjetar glavnog grada puhao je čisto preko mog lica, zauvijek rastjeravši duhove baruta i gušeći teret obveze koja nikada nije trebala postojati.
Hodao sam prema autu uspravnih leđa, čvrstog koraka i potpunog mira u srcu.
Po prvi put nakon mnogo godina, ponovno sam bio apsolutni gospodar vlastite sudbine.
KRAJ
