Tata je nekoliko sekundi gledao u telefon, a zatim mirno nastavio:
„Vanesa, kuću sam jučer prepisao na Nataliju. Ne zato što mi je ona najdraža, nego zato što je pokazala da se ljubav ne mjeri onim što ćeš naslijediti.“
S druge strane začula se tišina.
„Ali tata… mi smo mislili…“, promucala je Vanesa.
„Znam što ste mislili. Toliko ste bili zauzeti podjelom moje imovine da niste ni provjerili jesam li živ.“
Goran više nije imao što reći.
Tata je nastavio:
„Neću vas mrziti zbog ovoga. Vi ste moja djeca i vrata vam neće biti zatvorena. Ali povjerenje se ne može naslijediti, niti se ljubav može kupiti novcem.“
Vanesa je počela plakati i tražiti oprost.
Tata nije povisio glas. Samo je rekao:
„Nadam se da ćete iz ovoga nešto naučiti. Čovjekova vrijednost ne mjeri se onim što ostavi iza sebe, nego onim što je učinio za druge dok je bio živ.“
Kada je prekinuo poziv, pogledao me i tiho rekao:
„Natalija, nikada nemoj dozvoliti da te tuđa pohlepa promijeni. Ostani čovjek, čak i kada drugi zaborave kako se to radi.“
Napomena: Priča je preuzeta i prilagođena za potrebe pripovijedanja. Imena, likovi i događaji su izmišljeni ili izmijenjeni. Izvorni autor ili izvor nije poznat.
