Susret sa sudbinom

128

U pola dva, početkom juna, Megi Demarko stajala je u predvorju crkve Svetog Atanasija, obučena u predivnu belu venčanicu, čekala da je otac odvede do oltara i preda u nežni zagrljaj mladoženje, ljubavi njenog života. U šesnaest do dva, Megi je još uvek čekala. U minut do dva, sve okupljene zvanice su shvatile da Megi i dalje čeka. Kao i one, uostalom. U dva i dvanaest… još uvek je čekala. U dva i šesnaest, telefonski pozivi, mejlovi i SMS poruke poslati su mladoženji kako bi ga upozorili da – malkice kasni na sopstveno venčanje! U dva i dvadeset sedam, Megin otac, kum, otac okasnelog mladoženje i deset svatova krenuli su u potragu za ljubavlju života Megi Demarko. U dva i četrdeset osam, konačno je postalo jasno da mladoženja nije doživeo saobraćajku na putu do crkve. Nije ga strefio srčani udar, nisu su ga kidnapovali, a nije doživeo ni iznenadan gubitak pamćenja. Samo je otišao u nepoznatom pravcu, ne obavestivši mladu da se u poslednjem trenutku predomislio u vezi s njihovim zajedničkim životom. U tri sata i pet minuta, priznavši najzad da je njeno savršeno venčanje propalo, baš kao i ona, Megi Demarko strgla je veo s tijarom i istrčala iz crkve. Rastrzana između suza i gneva, zaklela se da se nikada neće udati, a ako ikad pronađe svog bivšeg ljubljenog verenika, protrešće i umlatiti strašljivu vašku onim što joj ostane od bidermajera vrednog pet stotina dolara.


Potrebno članstvo

Morate biti član za pristup ovom sadržaju.

Pogledaj nivoe članstava

Već član? Prijavite se ovdje
Prethodni članakNeobičan san
Naredni članakKupljena sreća