U današnjem članku želim da se osvrnem na čovjeka čije riječi i danas umiju da se zadrže u čovjeku dugo nakon što se izgovore. Uvijek me potrese ta jednostavnost i blagost s kojom je patrijarh Pavle govorio — tiho, nenametljivo, a opet tako da svaka njegova misao postane mala zvezda vodilja.
Patrijarh Pavle ostao je upamćen kao jedan od najpoštovanijih duhovnika našeg vremena. Njegov život, tih i skroman, bio je najbolja potvrda svega što je propovijedao. Zbog toga ga i danas cijene ne samo pravoslavni vjernici nego i ljudi različitih vjera i uvjerenja, jer je ono o čemu je govorio bilo duboko ljudsko: dobrota, skromnost i čisto srce. Kada je govorio o postu i Svetom Pričešću, nikada se nije zadržavao samo na spoljnim pravilima — naprotiv, stalno je podsjećao da je istinska duhovnost stvar unutrašnjeg života: misli, namjera i postupaka.
Govoreći o svetoj Tajni Pričešća, vraćao je ljude na Hristove riječi o „živom Hljebu“ i podsjećao da čovjek koji prima tu svetinju učestvuje u nečemu što se ne može mjeriti običnim kategorijama. Prvi hrišćani to su duboko osjećali. Nisu prilazili Čaši zato što je to neko zahtijevao, nego zato što su osjećali da bez Božje blizine duhovno slabe. Nedjelje i praznici bili su vrijeme okupljanja, sabranosti i zahvalnosti — trenuci kada se pristupalo pričešću sa dubokim poštovanjem.
Za njih je priprema bila svakodnevna. Trudili su se da izbjegnu grijeh i da poprave ono u sebi što ih udaljava od Boga. Kada bi čovjek posrnuo, brzo se ispovijedao, želeći da srcem i savješću bude spreman za ono što smatra najsvetijim. Post je bio važan, ali ne kao forma nego kao drevna škola samosavladavanja — jer su i Gospod i apostoli postili, pa je post bio prirodan dio života Crkve. Pričešćivali su se često, i u dane posta i u dane mrsa.
U početku nije postojala praksa posebnog posta neposredno pred pričešće. Sama priprema bila je život: svakodnevna borba, stalni napor da čovjek bude bolji. Kada su hrišćani dobili slobodu u vrijeme cara Konstantina, u Crkvu su ušli i oni koji nisu imali dovoljno duboko duhovno iskustvo. Tada se moralni nivo počeo mijenjati — neki su pričešće uzimali olako, drugi su ga nepotrebno odlagali. Tako se, kroz vrijeme, došlo do toga da se mnogi pričešćuju tek nekoliko puta godišnje.
Sveti oci su, želeći da vrate vjeru na njene izvore, tada uveli duže postove pred velike praznike — ne kao strogu obavezu, nego kao duhovni okvir, period posvećen molitvi, čišćenju duše i vraćanju unutrašnjoj ravnoteži. Poenta nikada nije bila u jelovniku, nego u preispitivanju sebe.
Patrijarh Pavle često je upozoravao na jednu zabludu koja se uvukla među ljude: da se priprema za pričešće svede na jedno jedino pitanje — „Jesi li postio?“. Smatrao je da se time gubi širina duhovnog života. Nije mu bilo blisko da se od čovjeka ne traži ništa drugo: da li zna osnovne molitve, čita li Sveto pismo, trudi li se da izbjegava laž, psovku, ogovaranje, nečistoću, praznovjerje i druge slabosti. Govorio je da nije dovoljno da tijelo sedmicu dana posti, a da duša živi daleko od Boga.
Zalagao se za češće pričešćivanje, ali samo onda kada čovjek prilazi Čaši sa mirom u srcu i čistom savješću. Po njegovom učenju, i rijetko i često pričešćivanje može biti pogrešno ako iza toga ne stoji duhovni život. Pravo pričešće je ono kojem se prilazi bez tereta u srcu, bez mržnje i bez grijeha koji sputava čovjeka.
U narodu se, govorio je, previše pažnje usmjerilo na telesni post, a premalo na duhovni — koji je, zapravo, srce svega. Čuvati pogled, misao, riječ i osjećanja — to je post koji otvara čovjeku put ka Bogu.
Govoreći o Božićnome postu, objašnjavao je da se tada ne uzimaju meso, jaja i mliječni proizvodi; ulje i vino su dozvoljeni osim srijedom i petkom. Riba se koristi subotom, nedjeljom i o određenim praznicima, dok se posljednja sedmica posti strože, s posebnim naglaskom na Badnji dan.
Poruka patrijarha Pavla uvijek je ostajala kristalno jasna:
post je put, a ne cilj; pričešće je susret, a ne nagrada; a smisao svega je čisto srce i život koji teži dobru, ljubavi i vjeri.
