Tad je otac umro od leukemije i Eden je naprasno istrgnuta iz opuštene veselosti i topline Anniena pansiona i bačena u vječno usijanu atmosferu Frankova i Justinina doma u kojemu se ponovo sastala s
majkom i sestrom. Dotad je Eden poznavala samo očevu blagu, nesebičnu skrb za njena osjećanja i prava drugih. Djelotvoran nehaj njegov i Annien ostavili su joj slobodu i prostor za ispitivanje i proširenje vlastitih zanimanja i mogućnosti. Utoliko više ju je zapanjilo bešćutno prigovaranje ujne i ujaka na račun njena odgoja, te sitničavosti zlobno prekoravanje Jonathana. Jednom je zgodom čak pokušala pobjeći. Prevalila je cijeli put do Anniene kuće plamteći od velika negodovanja. Odustala je od prolijevanja suza i zaklela se da više nikad neće zaplakati. Kad je upitala Annie zašto njeni rođaci tako zdušno mrze oca, dobila je vrlo smiren i razložan odgovor.
