Milenijalci i generacija Z odbacuju tradicionalne norme i traže partnerstvo pod sopstvenim uslovima.
Nekada smatran neizbježnim korakom u odraslom dobu, brak danas prolazi kroz duboku transformaciju. Za milenijalce i generaciju Z, „sudbonosno da” više nije društvena obaveza ili ekonomska nužnost, već svjestan izbor. Mladi parovi sve češće odlažu venčanje ili ga u potpunosti zaobilaze, preispitujući relevantnost ove drevne institucije u modernom svijetu. Istina je da se na brak sve više gleda kao na nešto u šta se može ući i izaći – bez obzira jeste li već u njemu ili ne. A čini se da je danas izbor za mlade uglavnom: ne ulaziti, prenosi Magazin.hr.
Statistike ne lažu: Brak više nije prioritet
Prosječna dob u kojoj se odrasli venčavaju u Sjedinjenim Američkim Državama značajno je porasla od 1950-ih, dok su stope sklapanja brakova uopšteno u padu. U međuvremenu, istraživanje koje je proveo Pew Research Center pokazalo je da je 2021. godine rekordnih 25 odsto 40-godišnjaka nikada nije bilo u braku, što je ogroman porast u odnosu na samo 6 odsto iz 1980. godine. Ovi podaci sugerišu da sve veći broj mladih u dvadesetim i tridesetim odlaže ili u potpunosti odustaje od braka.
„Došli smo do razdoblja u društvu kada venčanje više nije presudan korak u odrastanju, već aktivan izbor koji ne mora svako da donese da bi preživio ili napredovao. I, kao nekome ko još uvijek duboko cijeni brak – iako na realniji i istraženiji način nego prije – ova promjena čini se nevjerovatno uzbudljivom. Jer biti okružen supružnicima koji žele da budu u braku, umjesto parovima koji osjećaju da moraju biti, ima potencijal da transformiše način na koji svi razmišljamo o toj instituciji”, piše za Cosmopolitan Alison Raskin.
Strah od razvoda i finansijska nesigurnost
Jedan od glavnih razloga zašto se mlađe generacije čine manje sklonim braku jeste strah od razvoda. Generacija bumera ima najvišu stopu razvoda od bilo koje živeće generacije, a to je itekako uticalo na način na koji njihova djeca pristupaju braku: oprezno i ređe.
Uticaj roditeljskog primjera
Raskin tvrdi da nije šokantno da brakovi u kojima odrastamo u velikoj mjeri oblikuju naša mišljenja o braku uopšte. „Primjera radi, moji su roditelji imali brak na kojem su im prijatelji zavidjeli. Nisu bili samo najbolji prijatelji, već istinski partneri. Ipak, za mnoge ljude moje dobi, brak njihovih roditelja nije bio nešto čemu bi trebalo težiti. Bio je to obrazac koji je trebalo izbjegavati po svaku cijenu”, piše autorka. Brojni milenijalci su odrastali posmatrajući sukobe svojih roditelja – bilo u porodičnom domu, sudnici ili na oba fronta. Nije iznenađujuće da su takva iskustva u njima razvila određenu nelagodu ili otpor prema ideji pravnog vezivanja za partnera.
Moderni izazovi i promjena normi
Naravno, ova nesklonost braku ne proizlazi samo iz uticaja naših roditelja, već je kombinacija više faktora.
Autorka ističe da je danas zajednički život s partnerom prije braka društveno prihvaćen, zbog čega više ne postoji isti pritisak da se veza formalizuje isključivo radi zajedničkog života. Takođe naglašava da sve veća finansijska nestabilnost među mladima doprinosi osjećaju nepripremljenosti za brak — mnogi smatraju da nisu „spremni” dok ne ostvare određeni prihod ili ne mogu da priušte sopstvenu nekretninu, što u današnjim ekonomskim uslovima često ostaje nedostižno.
Uz to, visoki troškovi venčanja predstavljaju sasvim opravdan razlog za odlaganje ili odbacivanje te odluke. Autorka dodatno ukazuje na to da je i istorija braka, obeležena seksizmom i neravnopravnošću, učinila ovu instituciju manje privlačnom, posebno za one koji danas imaju izbor da u njoj uopšte ne učestvuju.
Nova definicija braka: Prilika za srećniju budućnost
„No, usudila bih se reći da se ne moramo bojati razvoda na način na koji su naši roditelji odgajani”, napisala je Raskin. „Mnogi bumeri ulazili su u brak vjerujući da razvod nije opcija, ili barem ne opcija koja ne dolazi s ogromnim društvenim i finansijskim posljedicama. Iako moderni razvod nije nimalo lak, ne nosi istu stigmu kao nekada.”
Nadalje, autorka objašnjava kako se savremeni brakovi sve češće temelje na modelu dvostrukih prihoda, što znači da partneri u vezi zadržavaju ekonomsku nezavisnost i ne osjećaju se zarobljeno ili isključeno s tržišta rada.
Iako stope razvoda među generacijom bejbi bumera i dalje rastu, autorka napominje da ukupne stope razvoda zapravo opadaju tokom posljednjih decenija. To pokazuje da razvod nije neizbježan ishod, kako se često vjerovalo, posebno sada kada brak više nije nešto u šta se ulazi pod pritiskom u ranim dvadesetim, već kao rezultat promišljenog izbora partnera.
„Ne mislim da je brak pravi izbor za svakoga”, kaže. „Ali vjerujem da za neke parove može da doda prelijep sloj povjerenja, intimnosti i simbolike koji je teško zanemariti. Moja je nada da će mlađe generacije početi da cijene svoju novostečenu sposobnost stvaranja individualizovanih, modernih brakova koji im odgovaraju, umjesto da se lišavaju tog iskustva zbog straha.”
Raskin zaključuje da danas imamo priliku da vodimo otvorene i iskrene razgovore o ključnim aspektima zajedničkog života — poput podele kućnih obaveza, brige o djeci i upravljanja finansijama. Naglašava kako se možemo udaljiti od ideje „srodne duše”, prema kojoj bi partner trebalo da ispuni sve naše emocionalne i praktične potrebe, te umjesto toga svjesno graditi mrežu podrške i izvan samog braka. Takođe ističe važnost usklađenosti u stavovima o razvodu — ne kao moralnom neuspehu, već kao legitimnoj opciji — prije ulaska u pravno obavezujući odnos.
Na kraju, Alison Raskin podsjeća da brak, bez obzira na okolnosti, uvijek podrazumijeva određeni rizik i iskorak u nepoznato. No, ako se odlučimo na taj korak, postoji mogućnost da završimo u odnosu koji izgleda sasvim drugačije — i potencijalno zdravije — od onoga što je iskusila prethodna generacija.
