Grace Wong još nije znala što učiniti sa svojim životom.A mogla je, kako bi joj govorila Hilary, prijateljica od najranijeg djetinjstva, biti među sretnijim ženama ne samo u Torbayu. Imala je sve. Pamet, ljepotu, dobru potporu od kuće.
Posao koji je radila, radila je bez greške, osim ako joj se ipak nije moglo prigovoriti da je trebala biti malčice ambicioznija.
No, kad bi joj ova tako nešto natuknula, čula bi uvijek isti odgovor: – Imam dosta. Kad vidim ljude oko sebe, čini mi se i previše.
Zar misliš da je lako voditi tvrtku, biti neprestance pod pritiskom hoćeš li moći isplatiti plaće, hoćeš li već sutra morati nekoga otpustiti?
Računovodstveni sektor jest potreban, ali sve se to tako modernizira da će opstati samo oni veliki. A s ovim što ja vodim, moći ću se odražavati. Jer, mnogi moji klijenti, slični su meni. I dok je tako, radije će dolaziti k meni po usluge nego u velike tvrtke. Zato, radit ću ovo što radim, ali isto bih tako mogla i nešto drugo.
– Što, na primjer?
– Pa, zaposliti se negdje kao računovotkinja. Manja jest plaća, ali manje su i obveze. Možda je čak i život ljepši. Ili laganiji, kako se to obično kaže.
– I biti nečija sluškinja?
– Znači li da ti ove moje službenice, koje ja doživljavam gotovo kao prijateljice, držiš sluškinjama?
– Ne, tvoje ne! Jer, ti si njima sluškinja. Ti više brineš o njima nego o sebi. Ali, i ne samo to. Kad ti ovo govorim, ne mislim samo na posao.
