Tina Hinton bila je, kako bi sama za sebe znala reći – jedna od tisuće razočaranih žena, ali za razliku od mnogih, čvrsto je bila odlučila to ne pokazivati, ne davati ljudima materijala da je žale.
Znala je, ma kako da se bude vladala, još će dugo biti pod “prismotrom” prijatelja, ali i onih drugih. Doduše, njihovi razlozi za to nisu isti, ali nju su čak više brinuli prijatelji. Njima će morati dokazivati da je sve što joj se desilo, prihvatila, da joj nije bilo lagano, ali svatko u životu ima
razdoblja koja su mu teška, no ipak ih prebrodi. Prebrodit će i ona svoje.
Možda je njezina najbolja osobina bila ta što se nikad nije zavaravala, nije gradila kule u zraku, pa čak ni onda kad je bila najsretnija. Ni sama ne zna zašto, ali čim je počela hodati s Edwardom, nije se zanosila vječnošću, kako to mlade cure obično čine i maštaju. Čak bi se i on znao ljutiti kad bi je upitao je li sretna, je li ikad mogla i pomisliti da će je netko toliko voljeti, koliko on voli nju, a ona bi mu odgovarala:
– Momentalno sam doista u oblacima, samo znaš…
– Molim bez ikakvih sumnji! Volim te, i voljet ću te vječno. Ti si smisao moga života. Jedino što ću morati iz tebe istjerati, to je taj tvoj, priznala li ti to ili ne, ipak pesimizam.
– Edwarde, ništa nije bez razloga. Na sve čovjek mora biti spreman.
– O čemu sad razmišljaš? Što ti ne da mira?
– Brinu me tvoji. Pa čak i moji.
– Zašto?
– Ne zatvaraj oči pred stvarnošću.
– Jedinu stvaranost koju priznam i veselim joj se, smo nas dvoje i naša ljubav. Što bi te drugo trebalo brinuti da ne kažem plašiti?
– Moram li baš početi nabrajati?
– Počni – rekao je sad već i ljutito.
– Može li u tvoju kuću ući djevojka talijanskih emigranata, siromašna, doduše čestita, ali to nije dovoljno? Čak kad bi tvoji preko toga šutke i prešli, što bi reklo okruženje? Ti možeš birati curu koju poželiš, a vidi na kojoj si se zadržao.
