Bol slomljenog srca

– Napuštaš i djecu i mene zbog jedne obične..! – majka nije stigla izgovoriti onu riječ koja je, poput zloduha, već danima lebdjela u zraku, jer šamar je doletio na njezino lice.
Otad je prošlo punih 25 godina, no Iva još može čuti njegov reski zvuk. Velika crvena mrlja sve se više širila na blijedoj podlozi majčina lica dok je ona gledala u nevjerici, širom razrogačenih očiju.
– Daj, zašuti, daj zašuti konačno! – vikao je Ivin otac.
– Neću, neću! Nikada! – vikala je majka, a slike tih otužnih i nemirnih večeri pratile su Ivu i budile je kroz mnoge godine njezina odrastanja.
– Mama, zašuti! Šuti, molim te, molim te! – željela je povikati, uhvatiti je za ruku, zaštiti od njega. Svojega obožavanog i jedinog tatice.
Nije ga poznavala u takvom izdanju. Bijesnog i srditog, kako dijeli šamare njezinoj majci. Majka nije prestajala. Vikala je sve jače.
Nakon prvog šamara, doletio je drugi, pa i treći.
Više ih nije brojila, osjećala ih je.
Otisci očevih prstiju na licu majke izblijedjeli su i konačno nestali. Utisnuli su se, neizbrisivo i jedino, u njezino sjećanje.
★★★
Iz tog vremena, gledajući svoju rastrojenu majku i njezine životne drame naučila je lekciju. Muškarci su obični nitkovi, gadovi, lažovi i prevaranti… Ne treba im vjerovati jer oni hoće samo jednu stvar, a kad je dobiju, šutnu te poput stare kante. Ili krpe.
– Dobiješ nogom u guzicu. A sve zbog toga, jer ne razmišljaju mozgom i nemaju osjećaje! – ponovila bi nebrojeno puta.

Komentariši

Ova web stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.