Luna Đogani je srpska influenserka, bivša rijaliti učesnica i pevačica, koja je postala poznata široj javnosti zahvaljujući učešću u rijalitijima, pre svega u Zadruzi, gde je bila jedan od najzapaženijih učesnika. Rođena je 8. marta 1996. godine u Beogradu, kao ćerka poznate pevačice Anabele Atijas (nekada Đogani) i densera Gagija Đoganija, člana poznate grupe Funky G. Potekla je iz porodice koja je dugo prisutna u domaćem šou-biznisu, pa se njen ulazak u medijski svet dogodio prirodno.
Uvod: Otvoren razgovor o iskustvima majčinstva i težnjama za budućnost. U carstvu javnih osoba, rijetki su poznati pojedinci koji uklanjaju svoje medijske fasade kako bi otkrili svoje pravo i ranjivo ja. Jedna takva prigoda dogodila se kada je Luna Đogani, poznata influencerica i bivša reality zvijezda, iskreno razgovarala o obiteljskim stvarima u podcastu koji je vodila Ana Radulović. Tijekom razgovora, koji je protekao u uglavnom opuštenoj i prijateljskoj atmosferi, dotakle su se teme za koju je Anna primijetila da je izazvala veliko zanimanje – Lunini potencijalni planovi za proširenje obitelji.
Uz dvije kćeri, Miju i Lanu, javnost je često spekulisala o mogućnosti da u budućnosti dobije sina, pogotovo ako se uzme u obzir da je Luna ranije izrazila želju da konačno dobije dječaka, kojem namjerava dati ime Luka. Proširenje: Iskreno suočavanje s izazovima, iskrenim osjećajima i iskustvima majčinstva. Dijalog je tekao glatko sve dok Ana Radulović nije postavila pitanje koje, priznaje, “vjerojatno svi žele čuti”. Njezin ton nije odavao nikakav senzacionalizam; nego je odražavala istinsko zanimanje i empatiju za njezinog sugovornika. Anna je upitala: “Mogu li postaviti pitanje za koje vjerujem da zanima mnoge? Razmišljate li o trećem djetetu?”
U odgovoru na taj upit, Luna je odmah prepoznala njegovu repetitivnu prirodu i odgovorila s osmijehom, pokazujući da se radi o stalnim nagađanjima. No, nije se libila prenijeti svoju perspektivu koja je bitno drugačija od romantiziranog prikaza roditeljstva. Umjesto površne primjedbe, zahvatila je duboke emocije koje trenutno nosi kao majka dvoje male djece. “Često me pitaju kada će Luka, moj sin, dosegnuti određene prekretnice, pitanje na koje ne želim odgovoriti.” U ovoj se rečenici lako može uočiti njezin ogroman teret društvenih očekivanja, koja često nameću osobna pitanja bez istinskog razumijevanja unutarnjeg krajolika žene koja se snalazi u složenosti majčinstva, profesionalnih obaveza i vlastitog emocionalnog krajolika.
Luna je u svom odgovoru otvoreno artikulirala razloge svoje odluke da se u dogledno vrijeme suzdrži od trećeg djeteta. Primarni faktori su sljedeći: Potreban je znatan emocionalni i fizički angažman u odnosu na dvije mlade kćeri, koje su još uvijek u formaciji i zahtijevaju stalnu brigu. Perspektiva da roditeljstvo ne bi trebalo biti samo površno naglašava da nije dovoljno samo roditi dijete; nego je potrebno pružiti ljubav, pažnju i stabilnost uz prisutnost djeteta. Trenutno psihičko i emocionalno stanje ne dopušta mogućnost drugog djeteta. Jasno je rekla:
“Trenutno ne razmišljam o tome, jer nisam sigurna u svoje psihičko stanje. Da zatrudnim, obukla bih bijelu košulju, vezala se i tražila prijem u psihijatrijsku ustanovu.” Ova metafora, iako izrečena na bezbrižan način, otkriva duboki umor i autentičnost. Luna ne nastoji romantizirati stvarnost; umjesto toga predstavlja istinu koju mnoge žene priznaju – majčinstvo je uistinu lijepo, ali je i duboko zamorno, pogotovo kada su djeca još vrlo mala. Lukina sjena: teret neostvarenih težnji i pritisak iščekivanja Luna je godinama uporno izražavala želju da konačno rodi sina.
U njezinim prethodnim bilješkama ime Luka često se pojavljivalo kao prikaz tog nepotpunog poglavlja. Otvoreno je izrazila naklonost tom imenu i želju da se njezin budući nasljednik tako zove. Ta se čežnja može protumačiti kao emocionalni izraz optimizma za budućnost, au isto vrijeme služi i kao odraz obiteljskih ideala koje mnoge žene zamišljaju u različitim životnim razdobljima. Bez obzira na to, Luna jasno pokazuje osjećaj zrelosti i razumijevanje vlastitih granica. Nije sklona donositi značajne odluke vođena osjećajem obveze prema društvenim normama ili očekivanjima javnosti.
Čin donošenja djeteta na svijet ne treba shvatiti olako. Treba biti siguran u njihovu volju i sposobnost da djetetu pruže sve što mu je potrebno. U tu je izjavu ugrađena njezina suštinska poruka: na majčinstvo se ne bi trebalo gledati kao na puku obvezu koja se izvršava radi izgleda; nego predstavlja odnos koji zahtijeva potpunu predanost, snagu i ljubav. Ako ti resursi u bilo kojem trenutku budu nedostatni, bolje je prihvatiti iskrenost i ne prelaziti granice vlastite stabilnosti. Zaključak: Važnost integriteta i promišljanja uloge majčinstva u društvu.
U eri u kojoj se žene često suočavaju s očekivanjima da će “dobiti više”, “biti sveobuhvatne” i “ostati dostupne zauvijek”, Luna Giogani je ovim dijalogom prenijela važnu poruku: priznati da niste spremni za određenu situaciju nije znak slabosti. Umjesto toga, odražava duboki osjećaj odgovornosti. Njene riječi to nepogrešivo prenose: Majčinstvo nije samo biološka uloga, već podrazumijeva i značajne emocionalne i psihičke obveze. Svako dijete zaslužuje roditelja koji je angažiran – ne samo fizički, već i mentalno. Žena ima pravo birati svoje tijelo, svoj život i tempo kojim želi osnovati svoju obitelj. Štoviše, njezina spremnost da rasvijetli vlastite nedostatke i da iskreno govori o svojim osjećajima stresa i umora igra značajnu ulogu u humaniziranju javne ličnosti slavnih.
Ispod slojeva šminke, Instagram filtera i pregleda kamera krije se majka koja se bori s istim problemima i izazovima s kojima se drugi suočavaju. Upravo sada ime Luka utjelovljuje blagu čežnju i prigušenu težnju, ali ne predstavlja određeni plan. Luna je izjavila da ne isključuje mogućnost ponovnog majčinstva u budućnosti; međutim, taj trenutak nije došao. U njezinoj pripovijesti prikazane su brojne žene koje, osim duboke ljubavi prema djeci, nose i težinu svakodnevice. Njegov pravi prikaz služi kao model za prenošenje poruke s javne platforme koja je simultana osnažujući i utemeljen na realizmu, a pritom ostajući duboko ljudski.
