Vrijeme je za osvajanja. Tronove. I borbe. Za onaj dio stvarnosti i realnosti u kojem uhvatiš sebe kako si pobijedio. Ne nekoga, negdje, tamo, ne ni sebe. Pobijedio si u želji da ti život bude bolji. Da ustaneš svakog jutra: usprkos, unatoč, zato. Da u čeličnim okovima izgradiš sebe. Onda kada je svijet odustajao, odlučio si se na najvažniju utrku.
Ti koji do jučer nisi vjerovao u sebe. Ti kojem su neuspjeh zacrtali od rođenja. Ti koja si pokazala da vrijediš više od brojeva na vagi. Ti koji si pokazao da vrijediš više od svog nasljeđa.
Ti.. svi vi kojima je život servirao udarce. Prepreke. Galame. Strahove. Okolinu bez podrške. Obitelji bez topline. Dom bez djece. Ljubavi bez partnera. Život bez zdravlja. Sposobnosti bez uvažavanja. Izgled bez komplimenata.
Svi vi koji ste ustrajali da pobijedite predrasude. Odrastanja. Uvrede. Padove. Lomove. Onako bez odustajanja. I onda kada je sve “vrištalo” na odustajanje… Ti. Vi… Bravo za vas.
Možda vam se čini kako niste napravili ništa. Ili niste napravili mnogo. Ali, zaista jeste. “Upalili” ste svoje svijetlo. A to ne uspije svatko. Ima ljudi koji mrak u sebi pokušavaju otjerati tuđim svjetlom.
Nema tog psihijatra, psihologa, trenera, astrologa, “čistača karme”, gurua niti boga, koji mogu održati svijetlost, pobijediti vaše strahove, demone, krikove. To morate sami.
Iako rijetki to čine, svaka borba sa samim sobom je iskustvo, sve ostalo su maskarade. Kao da na lice puno akni stavljate puder. To možda i je “prva pomoć”, ali nije “samopomoć” jer gdje god išli, ne možemo pobjeći od onoga što je u nama.
Zato, koliko god teške te usamljene borbe bile, otvorite oči, kažite sebi: jebena su buđenja u mojoj koži, i nastavite dalje. Dišite, samo dišite. To radite tako savršeno.
Sanja Paraminski Aisha
