Ovo je priča o tome kako jedan čovjek može cijeli život oblikovati na izmišljenim temeljima, i kako se ti temelji, kad jednom počnu da se ruše, ne sruše samo njega — nego i sve one koji su ga voljeli. Ponekad stvarnost ispiše zaplete koje ni najbolji romanopisac ne bi smislio.
Džoan Brigs je kao djevojčica vjerovala da njen otac Majkl pripada svijetu rijetkih genija. Govorio joj je o radu u NASA-i, o savjetima koje je, navodno, davao Stenliju Kjubriku, pa čak i o tajnim eksperimentima na Marsu koji su otkrivali tragove vanzemaljskog života. Predstavljao se kao naučnik sa doktoratom sa prestižnog univerziteta i nizom nagrada koje su potvrđivale njegovu briljantnost.

A onda, kada je Džoan imala samo sedam godina, Majkl je jednostavno nestao iz njihovih života. Napustio je porodicu, posao u farmaceutskoj kompaniji i s kolegicom otišao u Afriku.
Djevojčica je godinama pokušavala ublažiti bol uvjeravajući sebe da je otac pozvan na neku veću misiju. Ali njegova prisutnost svela se na kratke, pompezne godišnje susrete — luksuzni ručkovi, šoping, trenuci u kojima je mogao ostaviti utisak čovjeka koji sve može. Nakon ta dva dana sjaja opet bi slijedila duga pauza ispunjena tišinom.
Sa jedanaest godina, Džoan je prvi put rekla „ne“. Shvatila je da ti susreti više bole nego što donose radost.
Razotkrivanje oca — skandal koji je potresao javnost
Kada je napunila trinaest, otac je već živio u Australiji i radio kao profesor. Jedva da su bili u kontaktu. A onda se 1986. godine pojavio nagli preokret — javio se porukom da se vraća u Britaniju i da je pod istragom.
Nedugo zatim, novine su eksplodirale njegovim imenom: optužen je za falsifikovanje naučnih podataka, uključujući istraživanja o sigurnosti kontraceptivnih pilula. Njegovi radovi su se koristili za promociju lijekova koje su finansirale kompanije čiji je proizvod podržavao. Majkl je priznao dio optužbi, ali je sve pokušao prikazati kao nesporazum i zavjeru.
Ubrzo je stigla i vijest o njegovoj smrti u Španiji. Sahranjen je bez mnogo objašnjenja, bez zvaničnog uzroka smrti. Prisustvovala je samo nova supruga.
Zbog svega što su godinama doživljavali, Džoan i njen brat zapitali su se — da li je uopće mrtav? Jedan novinar ih je kontaktirao s teorijom da se krije ili da je možda ubijen. Odgovora nikada nije bilo. Ali sumnja je ostala kao sjenka koja se ne da otresti.

Pandemija, tišina i novo otkriće
Tokom 2020. godine, dok je svijet bio zatvoren, Džoan je počela pregledati zvanične izvještaje o sigurnosti medicinskih tretmana. Tada je, neočekivano, ponovo naišla na očevo ime — u vezi sa skandalom oko hormonskog testa trudnoće Primodos, lijeka koji se dovodio u vezu sa ozbiljnim rizicima za fetus.
Daljim istraživanjem otkrila je da se njegovo ime pojavljuje u parlamentarnim diskusijama.
A zatim je naišla na dokument iz časopisa Nature koji je dovodio u pitanje njegovu akademsku diplomu. Ispostavilo se da njegov doktorat sa Kornela nikada nije postojao. Imao je samo magistarski rad. Nagrada s Novog Zelanda — takođe neprovjerena.
Čitav naučni identitet njenog oca bio je zapravo konstrukcija.
Ko je zapravo bio Majkl?
Džoan je počela da piše knjigu — ne da bi osudila oca, već da bi shvatila ko je on bio. I prvi put je vidjela sliku čovjeka koji nije ni genije ni monstrum. Vidjela je osobu punu ideja, ali i dubokih nesigurnosti. Nekoga ko je želio biti izvanredan, ali nikada nije imao strpljenja da zaista postane ono što je glumio.
Zanimljiva je činjenica da je Majkl zaista kratko radio u NASA-i. Ali i tu priču je napustio bez objašnjenja. Poslije toga dobio je posao u firmi koja se predstavljala kao laboratorija za analizu stočne hrane, a zapravo je bila povezana s Ministarstvom odbrane.
Džoan danas vjeruje da je moguće da je imao veze sa špijunskim strukturama, jer je posjedovao visoku bezbjednosnu dozvolu — koju nije mogao opravdati.

Kako laži mijenjaju živote djece
Sve što je otkrila natjeralo ju je da ponovo proživi djetinjstvo: osjećaj napuštenosti, obećanja koja nikada nisu ispunjena, prazna mjesta u kojima je trebalo stajati roditeljstvo.
Nikada nije mogla gledati filmove u kojima se prikazuju odnosi oca i kćerke. Previše su je boljeli. Danas, u svojim šezdesetim, razumije da je njen otac na neki način bježao cijeli život — od istine, od odgovornosti, od sebe samog.
I možda je zaista želio biti izvanredan naučnik. Možda je želio biti čovjek kakvim se predstavljao. Ali istina je jednostavna i bolna: nije imao strpljenja ni snage da postane ono što je želio, pa je počeo glumiti — sve dok nije zaboravio gdje prestaje uloga i počinje stvarnost.
























































