Moja sestra ima tu naviku da jednostavno ostavlja svoju djecu kod mene kad god joj to odgovara. Ja nemam djecu, pa u njenom umu to znači da sam “uvijek slobodna”. Nije to samo čuvanje — ponekad im perem veš, hranim ih, pomažem s domaćim zadacima. U suštini, kao da sam im druga mama, a da to nikad nisam željela biti.
Uglavnom, planirala je odmor sa svojim prijateljicama i jednostavno mi kaže: “Ti ćeš ih čuvati sedmicu dana, zar ne? Nemaš djecu, pa si uvijek slobodna.” Nije to ni pitala, samo pretpostavila.
Rekla sam joj ne. Objasnila sam da već imam svoje planove i da je cijela sedmica previše. Nije se raspravljala, nije se naljutila — samo se nasmiješila onako podrugljivo, kao da zna nešto što ja ne znam, i otišla.
Sljedećeg dana bila sam šokirana kad sam saznala da je rekla našoj mami kako sam odbila pomoći. I naravno, mama se pojavila poslije ručka i počela me napadati. Očito joj je sestra ispričala da sam “odbila pomoći”.
Mama je vikala da sam sebična, da sam jedina osoba na koju se moja sestra može osloniti i da se moram odmah ispričati i osloboditi raspored da “učinim pravu stvar”. Čak me nazvala bezosjećajnom.
Sad samo sjedim i razmišljam. Kako sam ja sebična zato što ne želim provesti cijelu sedmicu brinući se o djeci koja nisu moja? Mama se ponaša kao da sam neki zlikovac zato što neću sve ostaviti zbog sestrinog odmora.
Ne mislim da je to fer, ali sad počinjem sumnjati u sebe jer me obje pokušavaju uvjeriti da sam ja loša. Dakle… jesam li pogriješila što sam konačno odlučila reći dosta?
Hvala unaprijed,
Barbara
