Nakon što sam otišao u penziju sa 64 godine, osjećao sam se veoma usamljeno. Nisam imao porodicu, nisam imao djecu, niko nije dolazio da provjeri kako sam. Počeo sam da odlazim u jedan kafić. Tamo se jedna ljubazna konobarica svakog dana brinula o meni. Osjećao sam kao da mi je vlastito dijete.
Nije bila ljubazna samo prema meni – uprkos zauzetosti, uvijek bi odvojila vrijeme da sasluša moje male priče i da me pita kako mi je zdravlje.
Godinu dana kasnije, ona je iznenada prestala da dolazi na posao. Pitao sam za nju, a ljudi su me čudno gledali. Užasnut, saznao sam da je već dugo teško bolesna. Borila se sa rijetkom autoimunom bolešću, a ipak je radila u kafiću, ne pokazujući nikada svoju patnju.
Od jedne kolegice sam dobio njenu adresu i otišao da je posjetim. Ukopao sam se na mjestu. Živjela je u malom studiju sa svoje dvoje djece, lice joj je bilo blijedo i iscrpljeno od bolesti. Izgledala je iznenađeno što me vidi, ali me je ipak dočekala s onom istom dobrotom koju mi je oduvijek pružala.
Obećao sam joj da ću biti uz nju. Od tog dana, posjećivao sam je svakoga dana i donosio joj tople obroke, nadajući se da ću joj barem malo olakšati teret. Srećom, sada joj je mnogo bolje i pronašla je udobniji posao.
Susret s njom naučio me važnoj lekciji: svako nosi svoje nevidljive borbe, i upravo je dobrota ono što zaista olakšava teret životnih teškoća.
