“Nemoj sad izmišljati, Iva. Ljudi su već unutra. Moj sin te čeka pred oltarom.”
Vesna je stajala preda mnom u uskom hodniku pokraj sakristije, u tamnoplavoj haljini i s onim istim izrazom lica koji sam godinama pokušavala protumačiti kao brigu. Ali to nije bila briga. To je bila kontrola, samo lijepo zapakirana.
Ruke su mi se tresle toliko da nisam mogla zakopčati malu bisernu narukvicu koju mi je dala moja mama.
“Ne izmišljam”, rekla sam tiho. “Samo… ne mogu disati.”
Vesna je uzdahnula i pogledala prema vratima, kao da je veći problem što kasnimo nego to što joj buduća snaha stoji blijeda pred njom.
“Sve se žene boje prije vjenčanja. Proći će te čim vidiš Marka. I zapamti što smo se dogovorili, poslije svadbe ćete prvo kod nas na ručak svake nedjelje. Marko ne smije ostati bez svoje obitelji zbog tebe.”
Tada mi je nešto puklo. Ne glasno. Nije bilo scene kakvu ljudi zamišljaju. Samo sam je gledala i odjednom više nisam vidjela ženu koja se brine za sina. Vidjela sam sve nedjelje koje me čekaju. Sve odluke koje će se donositi bez mene. Svaki put kad ću morati pitati smijem li otići mami, smijem li raditi duže, smijem li obući nešto što se njoj ne sviđa.
S Markom sam bila četiri godine. Upoznali smo se u Osijeku, na rođendanu zajedničke prijateljice. Bio je miran, pristojan, znao je slušati. Kad bi me zagrlio, imala sam osjećaj da je svijet nekako jednostavniji.
Ali čim smo se zaručili, kao da se i on promijenio.
Njegovi roditelji živjeli su deset minuta od stana koji smo planirali kupiti. Točnije, oni su planirali da ga kupimo. Markov otac Zdravko našao je stan, dogovorio kredit i izračunao koliko bismo mjesečno morali odvajati. Nitko me nije pitao želim li živjeti baš u toj ulici, preko puta njihove kuće.
Kad sam rekla da bih radije ostala u svom podstanarskom stanu bliže poslu, Marko me pogledao kao da sam ga uvrijedila.
“Tata se stvarno potrudio, Iva. Ne moraš sve komplikovati.”
Komplikovati. Tako su zvali svaku moju želju.
Kad nisam htjela dati otkaz u knjižari jer je Vesna smatrala da žena s malom djecom ne treba raditi subotom, bila sam sebična. Kad sam rekla da ne želim odmah dijete, bila sam hladna. Kad sam za Božić htjela otići svojim roditeljima u Vinkovce, Zdravko je rekao da se u njihovoj kući zna red.
“Kad se udaš, muževa kuća ti je prva”, rekao je, bez da je podigao glas.
A Marko je šutio.
Najgore je bilo što sam se stvarno trudila. Naučila sam praviti Vesninu sarmu, iako je moja mama uvijek stavljala malo više papra. Prestala sam nositi kratke suknje kad idemo kod njih. Dolazila sam nedjeljom, sjedila za stolom i slušala kako pričaju o meni kao da nisam tu.
“Iva je dobra cura, samo je malo previše svoja”, znala bi Vesna reći.
Marko bi se tada nasmiješio, onako umorno.
“Naviknut će se.”
Na što da se naviknem? Da više ne budem svoja?
Tri dana prije vjenčanja pronašla sam poruke na Markovom telefonu. Nisam ga namjerno uzela provjeravati. Zvonio je dok je bio pod tušem, a na ekranu je pisalo: Mama.
Otvorila sam poruku i vidjela njegov odgovor.
“Ne brini, mama. Kad se uda, smirit će se. Sad samo glumi neku samostalnost jer joj roditelji sve popuštaju. Ja ću s njom znati.”
Sjedila sam na rubu kreveta s njegovim telefonom u ruci. Čula sam vodu iz kupaonice i nisam mogla zaplakati. Samo mi je bilo ledeno.
Kad sam ga pitala što to znači, rekao je da pretjerujem.
“Pa znaš kakva je mama. Morao sam je smiriti.”
“A mene? Mene nisi morao smiriti?”
“Iva, molim te, nemoj praviti problem pred vjenčanje.”
Naravno. Opet problem.
U hodniku crkve moja sestra Lejla dotrčala je do mene. Vidjela je moje lice i odmah zatvorila vrata iza sebe.
“Što se dogodilo?”
Pogledala sam svoju vjenčanicu. Bila je prekrasna, a ja sam se u njoj osjećala kao u nečijem kostimu.
“Ne mogu se udati za njega”, šapnula sam.
Lejla nije odmah ništa rekla. Samo mi je obrisala suzu koja mi je napokon skliznula niz obraz.
“Jesi li sigurna?”
Nisam bila sigurna ni u što, osim da ću, uđem li kroz ta vrata, nestati malo po malo.
Vesna je ponovno pokucala.
“Iva, dosta je bilo.”
Tada sam skinula veo. Ruke su mi još drhtale, ali glas više nije.
“Recite Marku da mu želim sreću”, rekla sam Lejli. “Ali ne sa mnom.”
Izašla sam na sporedni izlaz, u bijeloj haljini i tenisicama koje sam ponijela za kasnije. Vani je počela sitna kiša. Mama me čekala u autu, slomljena, zbunjena, ali kad sam sjela, samo me zagrlila.
Nisam izgubila zaručnika toga dana. Izgubila sam verziju sebe koja je mislila da mora šutjeti da bi bila voljena.
Je li bijeg s vjenčanja kukavičluk ako je jedini način da spasiš sebe? Koliko daleko biste vi išli da sačuvate vlastiti glas?
