Kiša je padala tiho, kapi su klizile niz stakla i pretvarale svjetla grada u mutne, plesne mrlje. Na terasi luksuznog restorana, Aleksandar Vren sjedio je sam, okružen šapatom skupih vina i zvukom kristalnih čaša. Bio je to njegov trenutak – završeni pregovori, srušena konkurencija, moć koja je djelovala nedodirljivo.
Podigao je čašu, spreman da nazove šofera i ode kući, kada ga je prekinuo glas. Tih, skoro neprimjetan, ali dovoljan da probije svu buku grada.
„Mogu li… dobiti vaše ostatke, gospodine?“
Aleksandar je podigao pogled i zastao. Pred njim je stajala žena, kosa joj je bila natopljena kišom, lice umorno, ali dostojanstveno. U naručju je nosila bebu, privijenu uz grudi kao jedino bogatstvo koje joj je ostalo. Nije molila, nije plakala. Samo je stajala.
A onda su ga pogodile oči. Zelene, duboke, prepune priča koje nije čuo. Oči koje je jednom volio.
„Emili?“ – izustio je promuklim glasom.
Žena je zastala, korak unazad, spremna da pobjegne.
„Kako… znate moje ime?“
Aleksandar je naglo ustao, stolica je pala na pločnik. „Nestala si. Nestala si prije deset godina!“
Kiša je udarala jače, pretvarajući scenu u sliku iz filma. Oni su stajali jedno naspram drugog, stranci i nekadašnji ljubavnici. Beba je zaplakala. Aleksandar je tada osjetio kako mu se srce lomi – jer oči tog djeteta bile su njegove.
„Je li… moj sin?“ – prošaptao je.
Emili je spustila pogled, stegnuvši maleno tijelo jače. „Nisam došla da ti uništim veče,“ rekla je. „Došla sam samo da ga nahranim.“
Aleksandar je odmahnuo konobaru, glasom koji mu je drhtao od emocija. „Privatnu sobu. Odmah.“
U prigušenom svjetlu privatne sobe, Emili je sjedila na rubu stolice, tijelo joj je još uvijek bilo u grču, kao da bi neko mogao oteti bebu iz njenog naručja. Aleksandar je sjedio preko puta, pogled mu nije silazio s nje.
„Reci mi sve,“ šapnuo je. „Ne štedi me.“
Emili je progutala knedlu. „Pisala sam ti. Zvala. Tvoj sekretar je rekao da ne želiš da me vidiš. A onda sam shvatila da sam trudna. Nisam imala snage da ti pokucam na vrata i molim te. Izgubila sam posao. Završila u skloništu.“
Aleksandar je osjetio kako mu se dlanovi znoje. Slike su navirale u glavi – ona, sama, u hladnoj prostoriji, s rukom na stomaku. „Trebao sam…“ – zastao je. „Trebao sam te pronaći. Trebao sam te zadržati.“
„Rodila sam ga u državnoj bolnici,“ nastavila je. „Prva tri mjeseca su bila borba. Bio je slab, jedva je disao. Radila sam sve što sam mogla da preživimo – čistila, prala, molila ljude za sitnice. Svaki dan sam se pitala da li sam pogriješila što ti nisam rekla.“
Aleksandar je ustao, kleknuo pored nje. „Nisi ti pogriješila. Ja sam pogriješio. I to više neću ponoviti.“
U tom trenutku, ušli su konobari sa toplom supom i hljebom. Emili je polako počela jesti, gledajući oko sebe kao da je u snu. Aleksandar je stajao i posmatrao, bojeći se da će nestati čim trepne.
Kada su završili, izgovorio je odlučno: „Idemo kod mene.“
„Ne mogu,“ rekla je brzo. „Tamo mi nije mjesto.“
„To je i tvoj dom,“ odgovorio je, glasom bez premišljanja. „I njegov. Ako treba, promijeniću sve. Ali neću vas pustiti da opet nestanete.“
Emili ga je gledala kroz suze. „A šta će reći tvoji partneri? Mediji? Ti živiš od reputacije.“
Aleksandar se nasmijao, gorko i umorno. „Reputacija? Godinama sam mislio da je to sve što imam. A sada shvatam – ništa od toga ne vrijedi ako ne znam vlastitog sina.“
Kiša je prestala kada su izašli. Grad je mirisao na svjež početak. Aleksandar je otvorio vrata limuzine i pomogao im da uđu. Dok su vozili prema njegovoj vili, gledao je sina kako spava, a srce mu je prvi put poslije dugo vremena bilo ispunjeno toplinom.
U raskošnoj kući, Emili je oklijevala, oči širom otvorene pred sjajem. „Ne moraš se plašiti,“ rekao je tiho. „Ovo mjesto je hladno bez vas. Večeras ga činimo domom.“
Kasnije, dok je Eli spavao u sobi prepunoj igračaka, Emili je stajala na balkonu i gledala more. Aleksandar joj je prišao i ogrnuo je kaputom.
„Ne znam kako da nadoknadim sve ove godine,“ priznao je.
„Možda i ne moraš,“ šapnula je. „Možda je dovoljno što si sada tu.“
I tada je znao – ovo nije samo slučajni susret. Ovo je bio novi početak. Za njega, za Emili, za malog Eli-ja. Početak života u kojem bogatstvo nije značilo dionice i luksuz, već nešto mnogo dragocjenije – porodicu koju je ponovo pronašao.
