Imam prijateljicu koju sam upoznala na fakultetu — živjele smo na istom spratu doma i zajedno pohađale uvodni kurs psihologije. Nikada nismo bile najbolje prijateljice, ali ostale smo u kontaktu. Posudila sam joj novac ranije, jednom je prespavala na mom kauču nakon prekida. Znala sam da se bori u životu.
Kada smo se nedavno srele s društvom s fakulteta, rekla je da je toliko bez novca da danima nije imala šta jesti. Nisam ni oklijevala. Uvijek pripremam svoje obroke i zamrznem ih, pa sam joj ponudila da joj pomognem. Spakovala sam joj torbu sa tjesteninom, supom, piletinom sa povrćem — stvari koje bi joj mogle potrajati.
Planirala sam joj odnijeti hranu poslije posla, ali baš prije nego što sam izašla iz stana, vidjela sam njen post na Instagramu. Objavila je da je uradila potpuno novu tetovažu. Prvo sam mislila da je stara fotografija, neka uspomena. Ali ne — bila je svježa. Gledala sam u ekran nevjerujući.
Možda joj je neko platio? Prijatelj? Klijent? Bila sam zbunjena. Poslala sam joj poruku i pitala da li joj i dalje treba hrana. Spomenula sam da sam vidjela njen post. Nisam bila neprijatna — samo zbunjena. Ono što sam dobila zauzvrat bio je bijes.
Nazvala me osuđujućom, rekla da uvijek nađe novac za tetovaže. Onda me optužila da gledam na nju s visine. Prije nego što sam uspjela odgovoriti, stigle su uvrede. Lične. Oštre. Namijenjene da zabole.
Nisam joj više pisala. Vratila sam hranu u zamrzivač. Sjela i zurila u telefon. Ne znam da li je zaista bila gladna — ili je samo željela da neko pokaže da joj je stalo. To je jedna od onih situacija koje te jednostavno demotivišu da pomažeš drugima.
